RTV Teorija i praksa

Na taj način ona stvara ne samo potpun komunikacioni krug između sebe i vojnika, nego podjednako prirodno zamišlja isto tako potpun komunikacioni krug između vojnika i njegovih roditelja. Jasno je da je takav komunikacioni krug po svojoj prirodi imaginaran, ali tu se sada još jednom pojavljuje intimnost komunikacione situacije kao presudan faktor koji je u stanju da imaginaran komunikacioni krug pretvori u realan: jednostavno zato što u situaciji intimnosti ne postoji nikakva javnost, nikakav autoritet koji bi mogao da ospori pravo na ovakvu transmisiju. Dovikivanja u bioskopskoj sali sveno i jasno su namenjena ostalim gledaocima; u sobi gde se gleda televizija, gde sede usamljeni stari Ijudi, vodi se razgovor između gledaoca i televizora. Podaci koji to potvrđuju potiču sa najraznovrsnijih izvora: iz psiholoških i socioloških studija, iz romana i filmova koji prikazuju starce pred televizorom, a ne tako davno mogli smo videti i jednu, vrlo lošu, špansku televizijsku dramu na tu temu. I upravo u toj intimnosti komunikacione situacije treba možda tražiti najznačajniju bliskost između televizije i književnosti, u svakom slučaju onu vrstu bliskosti koju nijedan drugi scenski medij nije u stanju da ostvari. Jer, kad ponavljamo staru i lepu izreku da je knjiga najbolji drug, imajuči na umu njene ne etičke nego komunikacione konotacije, mi zapravo govorimo isto što i stara žena koja kaže „Zdravo!” vojniku iz televizora. Da bi nam neko mogao biti drug, s njim se mora moći uspostaviti potpuna komunikacija, mora se moči razgovarati s njim: s knjigom je to moguće jer ona podrazumeva komunikacionu situaciju u kojoj se nalazimo nasamo s njom i u kojoj pravo na uspostavljanje komunikacionog kruga niko ne može da nam ospori. Leonardo kaže da je umetnost duhovna stvar; Arte e una cosa mentale. Televizija to nije: ona može da izaziva mentalne događaje, da sugeriše mentalne slike, kao što uostalom može i sam život, ali je sama strogo materijalna. Odnosno, to isto rečeno jezikom savremene teorije: svaka umetnost, pa dakle i književnost jeste jezik, simbolički sistem, a televizija je samo ~cev” kroz koju se gleda na život - pri tom život koji gledamo može biti uparađen, nakinđuren, zalickan, ili nacrnjen i zagađen, televizija u svakom slučaju ostaje ono što jeste. Moguče je tvrditi da ni film nije jezik jer ni on nema svoje morfeme, svoju gradu po kojoj bi se kao jezik konstituisao. Ali film bar ima montažu koja se tako snažno

71