RTV Teorija i praksa

pitanje: - „Šta ako i dođe do dmštvene promene za koju se zalažem? Hoće li nestati problemi o kojima raspravljam, problemi u vezi sa televizijom i njenom ulogom u društvu?” odgovor koji nalazimo u knjizi nedvosmisleno glasi: - „Neće, zasigurno neće.” „Hoće U proces koji sam opisao kao ,sastavljanje dnevnog reda'” - piše Hud - „nestati u socijaUstičkom društvu, zasnovanom na demokratskim principima, tamo gde više ne postoji mogučnost za ponovnim uspostavljanjem kapitalizma? Jasno je da i u takvom društvu nekim idejama i stavovima neće biti dozvoljeno da se pojavljuju na ekranima; među njima je, svakako, i shvatanje da je profit osnovni pokretač svih Ijudskih napora, potom ideje rasne ili polne segregacije. Ono što bi moglo i trebalo da bude drugačije je način donošenja odluka o onim mišljenjima koja treba odbaciti. Po pretpostavci, osnovni zadatak televizije u društvu tog tipa je da omoguči i podupire najširu i najslobodniju debatu o tome kako društvo treba da izgleda i deluje, o društvenim promašajima i dostignućima, o razlikama u shvatanju puta do nekog cilja. Ali, ko stvara okvire takvoj debati, ko postavlja pravila, ko vodi računa da li se ona poštuju? Čak i u društvu u kojem je pluralizam mišljenja izraz istinske slobode nezamislivo je da država ili njeni organi - ili manje zajednice: grad, industrijski kompleks, opština - neče podleći iskušenju da u svoje ruke uzmu oblikovanje i širenje neke od osnovnih društvenih vrednosti.” Tako i jeste. Dotle smo, kao što i knjiga govori, stigli. (Kenet Fodri / Kenneth Fawdry, publicist, dugogodišnji urednik u BBC, London) Preveo s engleskog

Veselin Mrđen

87