RTV Teorija i praksa

U okviru svake zemlje ovaj zajedničld osečaj za vest vrlo je važan za održavanje i reprodukciju postoječeg društvenog poretka; u međunarodnoj zajednici održava dominaciju kapitalističkog i neokolonijalističkog shvatanja sveta. Ideologjju razvijenu sa ciljem da se opravda dominacija naglo-američkah agencija vesti predstavlja koncept protoka informacija' koji, u stvari, predstavlja primenu koncepta slobodnog tržišta na TV mediju. On, međutim, nije ostao bez izazova od strane, na primer, zemalja u razvoju. One počinju da se javljaju sa zahtevima za ,novim međunarodnim informativnim poretkom' - zahtevima koji potiču od saznanja da nova tehnologija omogučava velikim silama da, uz upotrebu satehta, šalju svoje programe direktno u bilo koji kutak sveta. Zemlje u razvoju, uz nekohko izuzetaka, nisu u stanju da poseduju sopstvene satehte i verovatno neče ni biti u narednih dvadesetak godina, ali su odlučne u tome da ne dozvole močnicima da ,vršljaju‘ njihovim prostorom, tj. da im ne dopuste da zauzmu frekventna područja sa kojih bi ih kasnije bilo teško odstraniti a sa kojih bi mogh da šire svoje ideologije." Ovde Hud ponovo pravilno gleda na stvar. On se zaiaže za deobu moći; a deoba moči, na nacionalnom ih internacionalnom planu, nije samo plemenita zamisao več i neophodan uslov političkog zdravlja. Upravo zato on smatra da je koncentracija moči opasna. To se, po njemu, naročito odnosi na onu koncentraciju moči koja podupire postojeću pohtičku i ekonomsku strukturu Zapada a za koju nalazi mnoštvo primera u okviru TV medija. Liberali, kao što sam ja, možda će smatrati previše uproščenim njegovo poistovečivanje te strukture sa interesima kapitahsta (što ona dehmično i jeste, ah dehmično i nije), a da njegova nedosledna upotreba reči „konsenzus” nagoveštava kako je vehki broj ideala, stavova i shvatanja koji motivišu zaposlene u radio-difuznim organizacijama u stvari iluzija - samo ponavljanje jednog istog „lajtmotiva”. Prirodno je da če svaka institucija, u bilo kom društvu, nametati neka ograničenja svojim protivnicima koji sanjaju da je unište; shvatljivo je njeno opiranje korenitoj promeni. Hud želi korenito da izmeni društvo i to, kako se čini, što рге, kako bi preduhitrio njegovo dalje truljenje; a bez sumnje je u pravu kada smatra da mu radio-difuzne organizacije njegove zemlje u tome neće biti pravi saveznici! Hudova knjiga ima dve značajne pozitivne karakteristike. Prvo, a nadam se da su citirani delovi to i pokazali, njegovi izazivački argumenti pravi su otrov za one koji su uljuljkani u samozadovoljstvu. Drugo, na samom kraju dela postavlja

86