RTV Teorija i praksa

ЈЕZ I К F. DŽINIĆ: U vezi s tim je pitanje jezika koje je Bane Đuričić pomenuo. Nije dovršio analizu određenim stavom i ja bih je dovršio. Bio bih protiv tog pravca razmišljanja da se radio povede za ostalim medijima gde je kolokvijalni jezik prisutan u dnevnim situacijama, prenesen, upotrebljen. Ima jedna osnovna razlika između pisanih medija i elektronskih medija, naročito radija. Drukčiji je efekat pisane reči. To narod zna i kaže - ~’Artija trpi sve!” I hartija može da istrpi te „zajebancije” koje ti spominješ bez ikakvih naročitih problema. Međutim, izgovorena reč ima drugo semantičko značenje, đrugi naboj i deluje drukčije. Naprosto deluje drukčije. Onaj kolokv'ijalni i žargon uhce, koji se pročita u NIN-u deluje na jedan način, a sasvim drugi efekat ima ako se izgovori preko radija. M. NOVAKOVIĆ; Drugo je pitanje pitanje „zajebancije”. Ja samo tvrdim da ta reč može biti upotrebljena u NIN-u ili na radiju. Nije bitno kako ona zvuči, ona ima isto značenje, po meni, po svom osnovnom smislu, i po svom osnovnom opredeljenju i u NIN-u.i na radiju. Pitanje društvenog konteksta je kakav ona ima odjek u javnosti. M. MILENKOVIĆ: Potpuno se slažem sa Džiničem o efektima izgovorene reči koja se prima u krugu slušalaca i o onome što ja sam sa sobom sa papira vizuelno percepiram. To su dve psihološke reakcije. Možeš najgoru psovku da pročitaš, ali češ je teško kazati ako nisi navikao na taj rečnik, a naročito ćeš je teško kazati ako su ti u sobi i čerke i unuci. Tu postoje kočnice koje nečemo sad socio-psihološki da analiziramo. B. ĐURIĆIĆ: Ja i dalje ostajem pri svome stavu da je naš jezik na radiju ipak ' previše destilisan i da tu nešto treba menjati. Jer, ako je teza koju sam danas čuo - to može u novinama, јег smo s novinama sami, pitanje je kako može na televiziji. Ponavljam, nije to jedina prepreka ali je i taj jezik odraz naše radio-zvaničnosti koja nam je često prepreka da možemo do kraja uspešno da radimo.

68