RTV Teorija i praksa

oštro. Međutim, ako je ta udaljenost veća, na primjer 75 do 100 žarišnih duljina, oštrina slike ne zadovoljava. Kod malih, više ili manje pravilnih uzoraka, linija i shčno, ovisno o omjeru reprodukcije doči če do mješanja hoja pa če zelena i plava dati cijan (plavozelenu), žuta i plava - sivu i tako daije. Zasićenost i svjetloća tih novo nastalih boja ovisi o karakteristikama svake pojedine boje. Tako se može dogoditi da izrazito šarena haljina odjednom postane desaturirana, skromnih boja. Vodeči računa 0 čitavom lancu - putu do slike na ekranu da bi se osigurah od najslabijih komponenti lanca treba primjenjivati, ako je to moguče, usmjereno svjetlo, kako bi povečali oštrinu. Difuzno svjetlo ju smanjuje, što je na televizijskom ekranu vidljivo kod eksterijernih scena koje se odvijaju za oblačna vremena. Međutim prednost takvog svjetla je u igri - kompozidji boja, njihovom harmoničnom suprotstavljanju, dakle u izražavanju bojom. Snimatelji bi u svrhu optimalne reprodukcije boje uvijek trebali praviti razne probe materijala pomoću sive karte i raznih drugjh pomoćnih sredstava. Elektronika, a i film, a ponekad i oboje istodobno, nisu u mogučnosti egzaktno reproducirati neku boju, pa je stoga potrebno vršiti i posebne korekcije, a ponekad i falsifikate, kako bi snimka u potpunosti odgovarala predodžbi koju gledatelj nosi o originalu. Ovo naročito vrijedi za dinamičnu mizanscenu (pokreti glumaca ili kamere), kad uslijed drugačijeg obojenja, na primjer nekog zida, i lica mogu poprimiti drugačiju boju, a o čemu će nešto kasnije biti više govora. Što se pak nočnih snimaka tiče, ovdje posebnu pažnju treba usmjeriti ka što siromašnijem koloritu, jer podekspozicija 1 guste kopije nikad ne daju pravi rezultat Plavetnilo koje se inače preferira u filmskom snimanju (efekat ~dan za noč” ili „američka noč”), na malom ekranu djeluje kao strano tijelo, Filmska (kino) projekcija nikad ne može dati vjernu sliku onoga što će se sa filmom događati u tele-kinu, jer su ovdje isključene sve promjene, kako boje, tako svjetloče, a i kontrasta. Snimatelj se mora prilagoditi zahtjevima televizijskog medija, njegovim mogučnostima, ali i ograničenjima. Zabluda je, a ona se provlači i kroz naše televizijske ekipe, da televizija u boji ne rnože reproducirati sve boje pođjednako, što se u prvom redu misli na stupanj zasičenosti. Smišljenim rasporedom boja (saturiranih i desaturiranih), uspostavljanjem komplementarnog kontrasta, postiže se veća oštrina i briljanca slike, ako se kolor film gleda na crno-bijelom televizoru.

91