RTV Teorija i praksa

već posle dvadesetili trideset godina - biti jači od drugog programa koji je videlo samo sto drugih gledalaca. Zar nije karakteristično da samo mali broj onih koji reklamiraju smeju da prikažu nekoliko puta jednu te istu dramsku emisiju. Oni koji reklamiraju su protiv ponavljanja iz übeđenja da auditorij interesuje samo siže, a ako je on poznat auditorij je ravnodušan prema kvalitetu i podtekstu komada. Pretpostavljam da oni koji reklamiraju i njihovi konsultanti imaju ozbiljne razloge da misle tako a ne drukčije. Ali tađa možemo da pretpostavljamo da im auditorij liči na glupog i naivnog monstruma kome se sviđaju bilo kakvi pozorišni otpaci samo da su dati na odgovarajući način Nesumnjivo da postoje i izuzeci među gledaocima - desetine, a možda i stotine hiljada moglo bi da oceni i želelo bi da dobije proizvode većeg kvaliteta. Ali kada se razmišlja o desetinama miliona tako beznačajna manjina mora da se potisne u drugi plan Ona mora ili da prihvati proizvode široke potrošnje koja je upućena največem broju Ijudi ili da potpuno ostane bez televizijske drame. Zadovoljstvo, slično džemu, postaje sve tanje i tanje ukoliko ga mažu na sve veću površinu. Ako brzo zadovoljavaš svoj ukus - imačeš mnogo briga i platićeš više, ali ako to nisi u stanju, treba da se zadovoljiš onim što se daje masi. Može li pravi teatar da nestane? Po mom mišljenju ne može ni u kom slučaju. Govoreči o bliskom zalasku teatra, proroci se pozivaju na teatar Skriba, Sardu, Belasko koji su da postoje pre trideset godina. Ali teatar nije statičan, on se stalno menja. I što je jači pritisak na njega, to su stvarnije promene ne samo u umetničkom, nego i u organizacionom smislu. Naš teatar se umnogome menja, očigledno nabolje. I ша kako bilo paradoksalno, najzdravije promene u njemu je izazvala televizija. Sa televizije se u teatar prelivaju nove tehničke ideje: ona je proširila naše predstave o dekoru i mizanscenu, zahvaljujući kome je teatar prihvatio veliki broj novih žanrova koji su ga izveli sa utrte staze socijalne komedije. Ali najvažnije je što nam pritiču novi talenti - ne glumci koji s istom iakoćom snimaju i za film i za televiziju, ili igraju u teatru, već scenaristi i reditelji. Pedi Čajevski i Artur Pen koji su počeli da rade na televiziji mogu da posluže kao dva primera. Obojica su tamo imali uspeha Obojica su se razočarali u umetnička ograničenja televizije i odlučili da svoje sposobnosti bolje ostvare i srećnije prožive u manje primamljivom svetu istinskog teatra. Čini mi se da če oni imati mnogo sledbenika Sem toga,

144