RTV Teorija i praksa

doživljavanja ne želi da bude prisluškivan pa je i odbojnost razumljiva, demokratska, humanistička, A, što se u svemu 'tome, u jedan koš stavljaju elementi prisluškivanja kao ataka na ličnost i inoviranja radio-medija kao sredstva za autentično svedočenje u pojedinim situacijama, o doživljajima, o likovima, o pojavama koje se možda ne mogu opisati ako se neposredno tog trenutka ne ispričaju, to je nešto sasvim drugo i o tome treba dalje da razgovaramo. ĆURČIĆ: 323-480, 346-551, dosta se slušalaca javlja, malo smo zagušili razgovoriraa, red je da čujemo i nekog sagovornika sa druge strane žice... Halo! SAGOVORNIK: Da, ĆURČIĆ: Predstavite se... SAGOVORNIK: Ja sam Milan Vlajčić iz kulturne rubrike „Politike”. ĆURĆIĆ: A, poštovanje kolega, izvolite, pratite li ovu našu diskusiju? SAGOVORNIK: Pratim emisiju i podstaknut ovako dinamičnim početkom nisam odoleo a da se ne uključim jer sam u dva-tri maha uzgred pisao o pojavama na televiziji, na radiju, te takozvane skrivene kamere i skrivenog mikrofona. Najlepše je raditi sa potpuno snimljenim materijalima sa spikerima, sa proverenim izjavama za javnost Ali hoću, ne vas nego slušaoce da übedim da kad bismo doslovno primenjivali ovo slovo zakona, to znači formalistički i birokratski, ne bismo mogli da dođemo ni do jednog značajnog iskaza, ni do jedne izjave u kojoj Ijudi govore o onome što se tiče i neke naše opšte situacije. Postoji ta bojazan da svaku izjavu moramo da autorizujemo. Ja moram da priznam da vrlo često razgovaram sa ijudima, nemam kameru i nemam magnetofon pošto radim u dnevnom listu, ali daleko bolju informaciju dobijem kad se ne predstavim kao novinar, već razgovaram kao građanin ove zemlje sa drugim građaninom. Čim se predstavim kao novinar „Politike” ja doživljavam strahovite blokade. ĆURČIĆ: Hvala što ste se javili, mislim da ste vrlo precizno i koncizno izneli svoj stav, da čujemo još jednog slušaoca... Ha 10...

59