RTV Teorija i praksa

pošto uopšte ne dolazi u obzir apsolutna autonomija, onda razni stepeni ograničavanja dobijaju veči značaj. Uporedimo muziku sa ploča koju slušamo sa punom pažnjom u uslovima akustičke i vizuelne (tama) izolacije, sa televizijskom muzikom U prvom slučaju relativna autonomija muzike se približava apsolutu, u drugom - pre krajnjoj tački heteronomije Važnu ulogu ovde igra i stav gledaoca. Koncertna sala nas je navikla da se usmerimo na slušanje, televizija pak - više na gledanje. Da bih motivisala ovo drugo, moram da ponovim i podsetim da bi televizija bez vizije bila radio, dakle, ne fonija, več je vizija upravo glavna determinanta tog medija, zato se očekuje da se na viziju usmeri naša pažnja. Televizija je stvorila kod nas naviku na vizuelnu koncentradju koja se, baš zato što je navika, u nama „odaziva” čak i u situaciji televizijskog koncerta Slike koje vidimo, često postizane tehnikom približavanja („upadi” kamere) sigurno se odlikuju večom „vizuelnom privlačnošću” nego gledanje sa distance za slušaoce najinteresantnijih objekata koncertne sale (izvođači koji se nalaze na estradi) Dakle, vizija više apsorbuje pogled nego slika estrade u koncertnoj sali, gde se još - upravo sa namerom da se stvore uslovi za auditivnu koncentraciju koristi često za vreme koncerta znatno prigušeno svetlo koje daje siabu vidljivost Ako nam u filharmoniji slike koje vidimo smetaju u slušanju, onda iednostavno zatvaramo oči, što uopšte ne narušava celishodnost i efikasnost funkcionisanja filharmonije U okolnostima televizijskog koncerta prekidanje kontakta sa vizijom dovodi u pitanje upučivanje muzike tom istom mediju. Na televiziji posmatramo koncert okom kamermana, daje nam se izvestan kompleks vizuelnih objekata za izbor, a i razne opservacione tačke, Tamo se mogu birati slike koje najviše upravljaju pažnju na muziku. Kad, međutim, televizijska slika dekoncentriše slušaoca koncerta, svi eventualni izlasci iz situacije izgledaju apsurdni; pogađaju smisao funkcionisanja televizije, Televiziji ostaje, dakle, samo heteronorr.no tretiranje muzike, dok koncertna sala stvara optimalne uslove za spasavanje njene autonomije. Da promenimo temu i tretiramo muziku kao komunikat koji vrši izvesne funkcije - što če nas više približiti problemima koji su naznačeni u naslovu članka. Muzički prenos pripada komunikatima estetske prirode koji mogu da vrše nekoliko različitih funkcija. Najuniverzalnija funkcija muzičkog komunikata je njegova akustička funkcija: uloga oponenta tišine, šuma ili govorne reči, znači, funkcija koja se vrši zahvaljujuči specifičnom fonskom kvalitetu, koja se razlikuje od drugih pojava tog tipa posebnom strukturom

131