RTV Teorija i praksa

Muzički prenos kao estetski komunikat je samopovratni (u značenju koje upotrebljava Umberto Eko /Umberto Eco/i, ili takav koji pažnju usmerava pre svega na samog sebe, na svoju vlastitu formu. U tom smislu muzika se može razmatrati kao znak. Ona ukazuje na svoje sopstvene, unutrašnje relacije Primerni repertoar denotacija muzikč se može naći u članku „Kako muzika znači” Ane Baraničak (Ana Baranczak). Autorka navodi, između ostalog, kontrast, težnju, napetost, opuštanje. U muzikologiji se govori u takvim slučajevima o „muzičkim značenjima muzike”. To pominjem zato što u obzir J mogu doći i „vanmuzička značenja muzike.” Ona su aktuelna kad muzika funkcioniše kao klasični semiološki komunikat ili vrši referencijainu funkciju: informiše o nečemu što je van nje same (L. Mejer, Emocija i značenje u muziciK U takvim slučajevima u muzičkim delima možemo naići na znake dvojake vrste. Prvi od njih se nazivaju homologni ili motivisani. Oba naziva se odnose na znak čija sposobnost odašiljanja designatu proizilazi uglavnom iz analogije između značećeg i značenog, ili iz sličnosti znaka sa designatom. U muzici srećemo znake te vrste u ilustrativnim delima. Primer - ' pokretne figure flaute koje podražava pevanje ptice, U muzici se javlja i druga vrsta znakova - konvencionalni arbitrarni znaci koji funkcionišu kao rezultat kulturnih procesa koji kodifikuju izvesne zvučne sisteme Ovi znaci se javljaju u programskoj muzici. Ona sadrži konfiguracije koje su kodovi, npr. herojstva, smrti, određenog raspoloženja. Primer mol-skala (minorna) koja u tonskim evropskim delima funkcioniše kao znak tuge, melanholije (govori se čak o molskom raspoioženju) Svako muzičko delo se može, dakle, tretirati kao informacija, koja se može odnostiti na samo delo ili na pojave izvan njega Treba pomenuti emotivnu funkciju. Emotivna sposobnost muzike je na različite načine izražena U psihološkoj orijentaciji preovladava mišljenje da je muzika impuls koji izaziva emocionalnu reakciju. Ova pojava se objašnjava pronalaženjem analogije između muzičke i osećajne strukture, viđenjem u muzici transcendencije emocionalnih odnosa Poznat nam je, takođe, predlog da emocionalnu reakciju na muziku tretiramo kao „aktivnu ekspresiju”, ili oslobađanje ekspresije sadržane u samom delu. Mehanizam ovde razrnatrane ■ pojave se može interpretirati prema h'rdnji psihologije koja smatra, da je emocionalni proces reakcija organskih mehanizama regulacije na spoljne signale značajne za psihičku ravnotežu subjekta. Fenomen emotivnosti muzike može, dakle, da bude objašnjen na razne načine, ali za nas je najznačajnije da emotivnu funkciju muzike niko ne dovodi u pitanje

132