RTV Teorija i praksa

Gornji primeri ističu ulogu slušaoca u upravljanju funkcijama muzike. On, kako izgleda, odlučuje o njihovom realizovanju i o njihovoj hijerarhiji prema sopstvenim trenutnim preferencijama. Kao što je poznato, izbori pojedinaca nisu uvek rezultat svesnih činova volje, mnogi od njih izražavaju samo predavanje pojedinaca spoljnim silama i normama. Uzmimo primere koje smo več razmatrali: o specifičnosti primanja crkvene muzike odlučuje predavanje pojedinaca zahtevima stila ponašanja postuliranog u crkvi, a taj isti princip se odnosi i na mnoge druge situacije, između ostalih na one sa kojima imamo posla u diskoteci, bioskopu ili filharmoniji. Može se, dakle, doći do opštijeg zaključka da o muzičkim funkcijama i hijerarhijama njihove važnosti odlučuje, sa jedne strane, autonomno ili heteronomno tretiranje muzike, a sa druge .- izbor pojedinaca i, najzad, relacija oba ova faktora: spoljašnje uslovljenosti ponašanja pojedinca, kao i (na šta u takvim slučajevima ne treba zaboraviti) učešče pojedinca u konstituisanju uzora ponašanja. Da razmotrimo, najzad, situaciju muzike pretvorene u teievizijski materijal. To je sledeči oblik njenog podređivanja nečemu što je nadređeno, ili heteronomnog tretiranja, dakle, situacija analogna „uprezanju muzike u službu” plesne zabave, verskog obreda, filma itd. Zato se možemo nadati da če i televizijsku muziku odlikovati nekakva specifična hijerarhija funkcija na koju če do izvesne mere moči da utiče i televizijski gledalac. Vratimo se našem pregledu osnovnih muzičkih funkcija i proverimo njihovu aktivnost na fonu televizije. Počnimo najpre od akustičke funkcije. Da li je televizija ugrožava? Izgledalo bi da je tako, jer muzički zvuk može da bude ovde ometan simultanim verbalnim prenosima ili šumovima. Ipak, televizija je sposobna da te relacije reguliše, a osim toga, muzička struktura se toliko izdvaja od ostalih fonskih struktura, da ne postoji opasnost da će se povezivanjem raznih prenosa tog tipa dobiti nerazgovetni šumovi. Televizija dakle, može sa velikom slobodom da eksploatiše muziku i rado to praktikuje, jer joj donosi velike koristi. Samo muzičko zvučanje, kao takvo, obogaćuje televizijsku foniju veoma atraktivnom komponentom koja je oponent govorne reči i šuma, a takođe predstavlja antidotum, nepoželjne u ovom mediju, tišine, pošto je ona pravi zvuk televizora. Ona je takođe antidotum žagora u kuči U toj ulozi muzika se naziva zvučnim zastorom. Što se tiče ingerencije televizijskog gledaoca u akustičku funkciju muzike, ona može biti velika, jer televizijski gledalac raspolaže regulatorom jačine zvuka, a taj uređaj može čak potpuno da likvidira foniju.

135