RTV Teorija i praksa

Treba da vidimo i kakva je emotivna funkcija muzike emitovane na televiziji. Opet se treba zapitati da li ovaj medij odgovara toj funkciji. Ovde se vredi podsetiti pogleda J, Lotmana koji muziku übraja u red pojava kao što je emocionalni jezik paralingvistike, pa čak i Ijubavi. Ma kako se odnosili prema ovoj tvrdnji, treba priznati da je emotivna funkcija najuniverzalnija, najlakše dostižna, a verovatno, i najprirodnija funkcija muzike koja se odlikuje izuzetnom „prodornom snagom”, znači, s lakoćom savladava sve barijere koje stvara situacija heteronomnog tretiranja ove umetnosti. Tako, dakle, i televizija lako eksploatiše emotivnost muzike. Ne mora čak u tu svrhu da emituje dela u celini, da ih eksponira u prvi plan fonije ili da izbegava pokretnu jačinu zvuka, ne mora da odustaje od spleta raznih prenosa, jer deformisanje muzike ili njeno uključivanje u kompleks drugih komunikata ne niveliše sasvim njenu emotivnu sposobnost Hedonističko dejstvo muzike odgovara interesima televizije, ne samo što ovaj medij mnogo računa na ludičke potrebe gledalaca. Pnjatnost koja dolazi od muzike ovde je korišćena u ulozi „mamca”, faktora koji podstiče na korišćenje televizije i stvara naklonost gledalaca prema njoj. Štaviše - televizija čak računa na sposobnost muzike da intelektualno aktivira gledaoca. Psihologija uči da je diskretna muzika u stanju da pozitivno utiče na produktivnost rada. Po tom principu, muzički fon primenjen u televizijskom informativnom programu može da pojača sposobnost gledaoca za primanje informacija. Dakle, televizijska muzika može da radi u korist nemuzičkih prenosa (slike, usmenog teksta), da pojačava efikasnost njihovog dejstvovanja. Eto zbog čega se muzika veoma mnogo primenjuje u televiziji, eto objašnjenja za njeno prisustvo čak i u programima koji nemaju sa muzičkom tematikom doslovno ničeg zajedničkog. Emobvna funkcija muzike izgleda da je neumštiva, a ipak, u današnje vreme sve češče podozrevamo da smo postali neosetljivi na ovu umetnost To motivišemo prekomernim slušanjem muzike preko sredstava masovnog komuniciranja (na traci, ploči, na radiju, televiziji, u bioskopu, muzika kao „tranzistorska senka čoveka”). Ne razbija li se njena emotivna funkcija o barijeru naše ravnodušnosti, psihičke izolacije? To , uopšte nije sigurno. Istina, naše reakcije na muziku, izgleda, smeraju ka nivou minimuma, ali upravo smo najmanje svesni minimalne stimulacije našeg psihičkog stanja, Televizijska muzika u ulozi ovog stimulatora funkcioniše najčešće u „podeoku minimuma”, jer bi inače ometale druge fonske prenose. Možemo, dakle, da ne budemo svesni da muzički fon .

136