RTV Teorija i praksa

muzike, pobuđuju na muzičku aktivnost Takvim servitutima smatram muzičko pismo, dirigovanje, kao i sliku osobe ili osoba koje slušaju muziku - tu istu koju slušaju televizijski gledaoci. Što se tiče muzičkog pisma (nota), uverena sam, da čak i u slučaju nepoznavanja njegovog koda, taj kod počinje da biva jasan u situaciji sinhronističnog audiovizuelnog programa koji se sastoji iz sloja muzike i njenog grafičkog (ekranskog) oblika. Tada imamo posla sa slučajem vizuelno predstavljene zagonetke, čije rešenje treba tražiti auditivno. Što se tiče dirigovanja, znamo koiiko se slika te vrste vezuje sa muzikom. O tome svedoči činjenica da dirigovanje odvojeno od muzike ili muzičke predstave može da ostavi utisak ponašanja koje odstupa od normalnog, međutim, kad se prati uz muziku ukazuje - dosta lakim, gestikulativno-mimičkim jezikom - na detalje dela. Najzad, slika osoba koje slušaju muziku može kod televizijskih gledalaca da izazove sličnu aktivnost na prindpu poistovećivanja. Rekla sam da ova razmišljanja ne proističu iz prakse poljske televizije mada se na našoj televiziji viđaju dirigenti. Da bi slika dirigovanja delovala kao spiritus movens muzičkog mišljenja, mora se nametati televizijskim gledaocima. Međutim, čak i lik dirigenta je retko kad na televiziji dobro pokazan, a kamoli detalji njegovog dirigovanja. Dirigent u televizijskom koncertu ostavlja pre utisak epizodne ličnosti, nego glavnog junaka. Ako se već ne nađe u vidnom polju kamere, onda se najčešće utapa u orkestarsku grupu. Televizija se suviše retko koristi jednom veoma važnom mogučnošću koja se sastoji u tome da kamera „okreće” dirigenta u pravcu gledalaca, dakle, da fotografiše detalje dirigovanja koji su nedostupni oku posetilaca filharmonije, Kako se, dakle, poljska televizija snalazi sa koncertnom predstavom? Asimilirala je, popularnu u svetu, konvenciju imitiranja filharmonijskog rituala. Dakle, trudi se da nas prenese u koncertnu salu i pokazuje nam vizuelne atribute: estradu, orkestar (ansambl, solistu) i izvođačke procese. I u tom zadatku dolazi do bezizlaznih situacija. Prva se sastoji u tome što se pokazuje da je stereotipni, najprirodniji za kameru način filmovanja tih objekata, u ovom slučaju nepravilan, a to zato što se struktura vizije tada potpuno apstrahuje od strukture fonije i više privlači pažnju gledaoca, dakle, stavlja u drugi plan foniju ili muziku. Svest o ovoj opasnosti je uzrok

140