RTV Teorija i praksa

Prvo - nastojala sam da pokažem da je televizija stvorila kod nas naviku koncentrisanja na vizijne signale, jer je vizija prvenstvena odlika ovog sredstva komunikacije. Ova navika nam otežava koncentraciju u slušanju. Drugo - pozivam se na izlaganje Makluana (McLuhan) koji veoma sugestivno pokušava da nam pokaže kako je naš sensorium determinisan procesom adaptacije kroz koji je čovečanstvo moralo da prođe u epohi vizuelizacije, započetoj pronalaskom štampe, a koja se završava u našem vremenu, vremenu elektronske tehnike i audiovizuelnih komunikacija. Najzad, treće - ispitujem odnose između vizuelne i auditivne aktivnosti čoveka, kao i njihovu , zavisnost od njegove proizvoljne i nehotične pažnje. Ovde se rukovodim premisama „iskopanim” u radovima iz raznih oblasti neurofiziologije, psihologije, psihotehnike, audiologije, akustike, kibernetike, estetike, filmologije i nauke o kulturi. I dolazim do zaključka da najverovatnije uglavnom predstavljamo društvo „vizuelnih tipova” u kome su „auditivni tipovi” samo izuzeci. Auditivnu percepciju nam olakšava, ipak, proizvoljna pažnja jer - kao što primečuje Mid (G.H. Mead) mi sami organizujemo strukturu impulsa koji nas napadaju tako što poklanjamo pažnju proizvoljno izabranim signalima a druge eliminišemo iz naše svesti. Znači da muziku uspevamo da očistimo od mnoštva televizijskih signala, ali to košta mnogo energije, U ovom pogledu več bolje izgleda prebacivanje pažnje, na koje nas audiovizuelna sredstva sve više navikavaju. To se slaže sa hipotezama Makluana koji nadu za naše približavanje stanju senzorne homeostaze izgleda vezuje upravo za dejstvovanje aktuelnih mass media (mada ne svih, pa zato ostavimo te pojedinosti). Kao što proizilazi iz dosadašnjih razmatranja, paralisanje estetske funkcije muzike je takođe posledica heteronomije televizijske muzike, jer u slučaju muzičke (relativne) autonomije - npr. u filharmonijskim uslovima - estetska funkcija muzike ne nailazi ni na kakve bitne prepreke. Naravno, i u ovim okolnostima slušaoci mogu i individualno da organizuju strukturu impulsa i da se ne interesuju za muziku. Ipak, oni kojima je stalo do auditivne koncentracije nalaze za to povoljne uslove. Zato se javlja pitanje da li je televizija uopšte u stanju da osigura televizijskim gledaocima (makar povremeno) konfor te vrste? Moje dugo traženje tog optimuma uslova za estetsko delovanje rauzike me je izvelo na kraju iz sfere prakse poljske televizije. Ovde bi bila potrebna televizija koja hi pokazivala svojstvo usmeravanja pažnje u pravcu muzike. Zbog toga su mi pali na pamet objekti koji, buduči da su neka vrsta servituta

139