RTV Teorija i praksa

opisni karakter. Ovde susrečemo akustičke epifore, poređenja, sinegdohe, parafraze. Možemo da govorimo o simbolu, alegoriji, hiperboli. Za analiziranje načina izjašnjavanja takođe su značajna i takva sintaktička sredstva kao što su inverzija ili elipsa. Smatram da za ovu vrstu radijsMh formi upoređujući teren jeste poezija, čija istraživanja mogu postati i te kako plodonosna. Pre svega mislim na repertoar sredstava i njihove značenjsko-stvaralačke funkcije. Druga upoređujuča ravan jeste, to je očigledno, muzika - ali, to je već drugo pitanje. Htela bih nekoliko reči da kažem o drugom elementu fonosfere, naime o tišini. FoničM gest čutanja - kao što kaže Majen - „dobija obhk pauze, ničim neispunjena tišina između reči. Taj foničM gest koji ne čujemo, dakle u izvesnom smislu gest kojeg nema, nikako nije paradoks: zapravo i apsolutno ne-kretanje koje ima izrazito psihološku intenciju, jeste gestikulaciona oznaka, a pauza između dva tona u muzičkom delu predstavlja punopravni element ritma i melodije” s . Okarakterisana psihološkom intencijom pauza između sastojaka verbalne poruke jeste samo jedna od mnogih značenjsko-stvaralačMh mogučnosti tišine. Ona označava vremenom trajanja i - što pruža rasprostranjenije polje mogućnosti odnosom prema elementu prethodne i sledeće informacije, dakle u sintagmatičkom sistemu. Čini se da je neophodno podvlačenje dvostrukog karaktera tišine u radio-drami, spoljašnjeg u odnosu na akustičM tel-cst i unutar-tekstovnog. Tišina koja prethodi određenom akustičkom delu predstavlja olcvire tog svojevrsnog predstavljanja sveta. To je nešto nalik na podizanje zavese u pozorištu ili gašenju

5 J. Maven, cit delo, str. 110.

109