RTV Teorija i praksa

Šijana, kao ostvarenje koje je znalačkim postupkom prezentovalo suptilne nijanse života jednog starca koji je svu svoju Ijubav poklonio psu kao najbližem prijatelju, odslikavajući s druge strane i neku vrstu Ijudske samoče u koju, hteli mi to ili ne, zapadamo. Skok u dramu glasio je naslov Olge Božičković, televizijskog kritičara „Politike” u redovnom napisu ,Jvlali ekran na tekučoj traci” 'kada je pokušala da objasni i analizuje dramu Čilim Nedžada Ibrašimovića u režiji Aleksandra Jevđevića. Zašto „skok” u dramu biće jasno već iz sledećih redova. Čoveku dojadio život Drama počinje gotovo istog trenutka kada je taj isti čovek odlučio da s mosta skoči (sarajevski most na Bistriku) i to ne u reku, več iznad puta, pravo među Ijude. Mahi Kvrgi, kako se inače zvao junak drame, ništa gotovo nije u životu poiazilo za rukom, pa čak ni skok s mosta, zakačio se i ostao da visi nad ponorom. I, eto, drama može da počne! I sve je počelo da se odvija ispod mosta: Ijudi se bude iz svakodnevne monotonije, razgovaraju svako na svoj način o Mahi. Vidimo malu galeriju likova i karaktera koji su ostali, iako smo uložili napor da prepoznamo i nešto više, samo u krokiju. Onda, scenarista izmišlja ćiliml Reditelj kojem je izgleda bilo jasno da je to vrlo „tanka” nit kojom bi dramu spasao od dosade, ide svesno na odslikavanje atmosfere Sarajeva, ulice, Ijudi, života koji teče ispod mosta. Napokon se donosi ćilim. Međutim, drami je ovde kraj: ne znamo da li je ćilim Mahu spasao, ili je on, kada je napravio „skok” u dramu, promašio taj ćilim? Sve u svemu, primer pomoću kojeg možemo da se osvedočimo kada drama, iako to uporno pokušava da bude, to zapravo nije! Od svega režija zaslužuje najveću pažnju: zbog atmosfere, neposrednosti i autentičnosti ambijenta u koji nas je uvela. Ostalo kao da nas se uopšte nije ticalo. A drama mora da manipuliše uverljivim motivima koji će znati da izvuku iz nas znatiželju, pa onda i neposredno saučestvovanje u njoj. Prema tome, radi se očigledno o promašaju. U osnovnoj ravni ovo je trebalo da bude TV drama. A to nije. Niti je TV film jer ne poseduje dovoljno übedljiv materijai za tako nešto. Onda, šta je na kraju? Nepotreban „skok” dramske redakcije, Jer, prisetimo se samo starog pozorišnog pravila: ako na sceni u prvom činu okačiš pištolj, u trećem on mora opaliti, u protivnom drama propada!

61