RTV Teorija i praksa

Psihološki je televizija sasvim nešto drugo nego radio. Ona zarobljava gledaoca-slušaoca, drži ga prikovanog, zahteva od njega istu i veću pažnju nego pozorište. Radio ide za čovekom, čak ga i goni kod kuče iz sobe u sobu. Televizijski aparat traži pažnju i mora stvoriti volju da se ta pažnja usredsredi. Zato se mora paziti šta se i kako se daje, da bi se to prikivanje za aparat i taj zahtev pažnje opravdali. Izbor i program mora da su takvi da potrošač nađe da je vredno žrtvovati se za televiziju. Program traži naročite izvore i naročite napore, materijalne i druge, umetničke. Televizija ne može da se koristi samo već postojećim ostvarenjima filma, iako to radi u velfko, jer film se snima za taj aparat Dekor mora biti vrlo pažljivo sproveden u stepenovanju crnog i sivog. Televizija mora da postigne svoju „individuaciju sredstava”, da na svoj način govori, aludira, daje asocijacije, koncentriše pažnju. Ona mora da zgusne stvarni život a r'e da ga ponavlja. Televizija ima i to posebno da se scenarijo samo jednom upotrebi. To vrlo komplikuje njene materijalne uslove. Ona ogromno troši. (Pierre D escaves: La tćlćvision engendrera-t-elle un art nouveau? - Le Mois, septembre-octobre 1938). Nepotpisani autor prvog članka o televiziji kod nas, prilično vešto je prepričao zapis Pjera Dekava i na kraju svog priloga naveo tačnu bibliografiju - autora, naslov i ime časopisa, Decenije su prohujale ali, i pored sveg tehničkog napretka bliskog savršenstvu, osnovni problemi psihološkog dejstva i umetničkih vrednosti ostali su dobrim delom isti kao i u vreme kad ih je uočio pronicljivi Pjer Dekav. Naše poverenje i privrženost televiziji, naše „dobrovoljno ropstvo”, zavisi i zavisiće i u buduće od umetničke snage programa. U suštini, umetnost je poezija, a u slučaju televizije (ako ovaj medij postane umetnost) prvenstveno osobena i autohtona vizuelna poezija, U tehničkom smislu to je moguće, ali iskustvo „starijih” umetnosti i minulih vekova nas uči da su umetnost i tehnika gotovo uvek bile u obrnutoj srazmeri, što će reči: gde je mnogo tehnike tu je malo poezije i obrnuto, jer tehnika, kao i dobar reditelj (pa i dramski autor) treba da ostanu neprimećeni, ili što manje zapaženi tokom predstave. Na pitanje da li će televizija postati nova umetnost, Pjer Dekav je, na osnovu kratkotrajne prakse u niegovoj domovini, odgovorio - „možda”. I danas, posle više od četiri decenije i dugotrajne prakse širom sveta, odgovor ne može da bude mnogo određeniji. U osnovi, pošto kanera može da vidi svet i stvarnost „umetničkim okora”, tj. da pored naglašene realnosti iskazuje i tumači njegovu irealnost i simboliku istovremeno televizija u suštini ima pfeduslove da bude nova umetnost

66