RTV Teorija i praksa

strogo sputan okvirima ekspresije, s izrazito pornografskom tendencijom i naslovom koji je teško prihvatiti za izuzetno delo - Televizija u boji. Sad, ako se u tekstovima koji ističu društvene rezultate televizije čita o mobilizatorskom, revolucionarnom, šokantnom uticaju televizije na gledalište, onda autori - mislim na zapadne autore - nikada ne pišu samo „televizija”, već uvek „televizija u boji”, kao da se takvim podvlačenjem hoče reči da je televizija u boji neka potpuno nova vrednost, različita od crno-bele televizije, nešto kao električni motor u poređenju s parnim. Taj problem zavređuje pažnju. U istoriji filma pronalazak boje - mada je odista teško govoriti o pronalasku s obzirom da je još Melijes (Melies) ručno bojio neke svoje trake - nije doveo ni do kakvog naročitog kvalitetnog skoka u oblasti estetike. Taj se trenutak nikako ne može porediti s uvođenjem zvuka u film. Ovo je označilo izgradnju cele jedne nove filmske estetike, dok je boja danas postala sveopšta atrakcija dekorativnog tipa, koja pruža izvesne slikarske mogučnosti za komponovanje filmskih slika ali, iskreno govoreči, ne mnogo više od toga. Zar na televiziji deluju neki drugi zakoni? Zar zaista boja na televiziji čini nešto što nije mogla, ili nije trebalo, da čini na filmu? U odgovor na ova pitanja najpre nam se nameće zaključak da, zahvaljujuči boji, televizijska slika dobija u kontrastu. Dresovi fudbalskih ekipa, koji se na crno-belom ekranu razlikuju samo intenzitetom ili uzajamnim kombinacijama crnog i belog, ovde se kontrastiraju autentičnim, punim bojama. Jasniji je i kontrast Ijudi i zelenog terena, kao i zelenog terena i crnih ili sivih tribina. Dakle, sve ono što se na crno-beloj televiziji stapa u manje-više monolitnu, celokupnu i zatvorenu sliku, s bojom stupa u igru oštrih suprotnosti. Rekao bih da taj efekat nije tako očigledan i banalan kao što bi se dalo zaključiti na prvi pogled. Ako se složimo - a ipak je nemogučno ne složiti se - da forma (dakle, način slikanja, faktura u slici ili materijal u skulpturi) u sebi zatvara deo sadržine (zamislimo li grupu Laokoonta precizno izvajanu u sapunu ili stearinu, dobičemo skulpturu sasvim drukčiju po izrazu), onda ova kontrastnost televizijske slike u boji dobija slično značenje. Crno-bela televizija nam pokazuje vidljivi svet, manje-više usaglašen, sređen, sveden na zajednički imenitelj, dok televizija u boji pokazuje konfliktni svet, zavađen sa samim sobom - dakle, svet mnogo dramatičniji.

138