RTV Teorija i praksa

Pri tom je to svet mnogo večeg mnoštva od sveta crno-bele televizije. Dovoljno je da preko ekrana u boji pogledamo tribine na kojima je okupljena gomila Ijudi, ili, pak, na običnu ulicu. U crno-beloj obradi to bi bila anonimna, siva, jednobrazna masa. Zbog uniformnosti bojS s teškočom osećamo veličinu, mnoštvo mase. To je pre jedan grupni organizam. Televizija u boji, razlikujuči boje, iznenada iz mase izvlači pojedince s osobenim nijansama ili bojama odeče, predočava nam detaljnu građu mase kao strukturu materije, govori nam ne o jedinstvu, več o mnoštvu i različitosti. I opet mislim da taj običan tehnički trik ima svoj dublji, mada nipošto nameran filosofski smisao. Govoreči o istom, televizija u boji i crno-bela televizija, ipak u suštini govore različite stvari. Najzad, poslednji problem - nesporazum koji je pratio primenu boje u filmu, kao što prati i primenu boje u televiziji, zabluda vezana za uverenje da boja potencira realizam. Veruje se da je svet u boji „sličniji” objektivno gledanom svetu nego crno-beli svet Iskreno govoreći, to je iluzija. Koliko vizuelnih senzacija u boji zaista spoznajemo naročito u urbanoj civilizaciji? Veoma malo. Osim toga, zbog „vizuelnog doživljaja koji traje neko vreme posle prestanka fizičkog podstreka” (koje je pravilo poznato slikarima) boje se u vazduhu uzajamno prožimaju üblažujući svoje kontraste, i'zbog toga stalno teže podranju svojih suprotnosti. Veoma kolorističke slike, na primer slike fovista, bile su prihvatane ne kao slike bliže stvarnosti, več suprotno: kao drečava izveštačenost, dok su „slična” stvarnosti bila gotovo monohromatička platna „minhenaca” i njima slična. Tako je i na filmu; „surov” realističan film je baš crno-beli, dok film u boji nosi u sebi izvesno umekšavanje, poetičnost, veću ukrasnost Zato smatram da boja - koja ni na televiziji nikad nije zaista „prirodna” več uvek veštačka i zasnovana na nekoj konvenciji, ne daje televiziji veču dozu realizma, Ona, međutim, donosi ono što je televiziji veoma potrebno: odvajanje od verističke plitkosti i očiglednosti relacije, podražavanja stvarnosti u pravcu njenog stvaranja i interpretiranja, Taj se proces u večini televizijskih programa, kako u Poljskoj tako i u svetu, odvija van svesti realizatora, kao ishod autentičnog delovanja samog oruđa, ali se odvija nesumnjivo.*

* Teodor Toeplitz, ~Telewizja jako potomek telepatii", iz knjige Podla, dame na odleglošč, „Wydawmctwa Artystyczne i Filmowe”, Varšava 1979 str 37-48 - Prim. prev.)

139