RTV Teorija i praksa

pojedinih scena, mizanscenske propuste, odnos prema scenografiji, upotrebu šminke i kostima, dok o glumačkoj igri potoci mastila ne mogu kazati koliko jedan osmišljen filmski kadar. Ali da bi film progovorio svojim jezikom, prepunim značenja, njime mora vladati znalac koji će snimljene inserte predstave iskoristiti kao argumente, a ne kao puku ilustraciju za svoje tvrdnje. Ako zna sta hoće da kaže, neće mu biti problem da to smjesti u četrdeset i pet redaka teksta. On će taj relativno mali prostor umjeti da proširi tako što neće opisivati ono što gledalac sam vidi; koristeći telope na ekranu če ispisati, umjesto da nabraja, imena učesnika u predstavi, naziv pozorišta, ime reditelja, autora teksta, scenografa, itd. Ukobko dovoljno dobro poznaje i pozorište i televiziju, takvom pozorišnom kritičaru će mnogo veći problem predstavljati snimanje kadrova potrebnih za kritiku nego samo pisanje kritike. Nije moguće snimiti čitavu predstavu, da bi se nakon premijere izabrali oni kadrovi koji su kritičaru potrebni. Obično prije generalne probe - ili, još bolje, ako je moguće, poslije nje reditelj dozvoli TV ekipi snimanje onih scena koje njemu i glumcima najviše odgovaraju. Ne treba, međutim, zaboraviti da postoje i fotografije koje, u kombinaciji sa filmom, vrlo uspješno mogu pokriti sve značajnije dijelove predstave. Što se tiče izbora između elektronske i filmske kamere, ima vrlo jakih razloga za drugu mogućnost Do pojave televizije pozorišna predstava je bila nešto nedodirljivo i kratkotrajno. Poslije predstave ostajao je samo tekst, i ne treba se čuditi zašto su se analize kritike najviše na njemu i zadržavale. Zapis na magnetoskopskoj vrpci jeste vrlo sličan pozorišnoj predstavi, koja se gasi, najčešče poslije jedne sezone, i ustupa mjesto drugoj predstavi. Isto je i sa magnetoskopskim snimkom - slika se može vidjeti samo dok se emituje, a zapis sa trake briše se nakon izvjesnog vremena da bi ustupio mjesto novim emisijama. Osim teksta, jedina opipljiva stvar koja ostaje nakon predstave jeste pozorišna kritika, jer ona nije namijenjena samo potencijalnom gledaocu nego i istoričaru pozorišta. Zato treba insistirati na snimanju filmskom kamerom, jer dokumentacione službe u TV centrima mogu filmske priloge čuvati decenijama. Takav filmski zapis će u budućnosti, za teatrologe značiti mnogo više od bilo koje kritike u novinama, jer će sudove kritičara potvrđivati i slika. Naravno, sve to se može ostvariti jedino ako kolektivi naših pozorišta budu znali cijeniti takvu kritiku, pa makar ona u pojedinim slučajevima bila i izrazito

59