RTV Teorija i praksa

Ivana Stanković

DRUŠTVENOST KONTAKT-PROGRAMA I DIREKTNIH PRENOSA

Radio i televizija postali su glavni nosioci masovne kulture, predstavnici svakodnevnog života, koji informišu, upučuju, obrazuju i zabavljaju, nesmetano ulazeči u svet pojedinca još više ga privatizujući. Javljaju se kao instrumenti auditivne i audiovizuelne komunikacije koji različito oblikovane poruke posreduju širokom auditoriju omogučavajuči mu „pogled” na svet, veliko osvajanje, obuhvatanje, promatranje svih događaja relevantnih za društvenu zajednicu, a pre svega učestvovanje u njima. Potvrđujuči se u društvima u kojima nastaju, oni se služe umnogostručenjem stvarnosti i komunikacijom „licem u lice”, pri čemu se demokratizacija odvija na više interpretativnih nivoa, izborom sirove građe stvarnosti i njenim medijskim strukturiranjem. Sa sociološkog stanovišta posmatrano, komunikacija putem radija i televizije postaje „produženo” sredstvo stvaranja novih načina mišljenja i viđenja. Ona se ne uspostavlja, ukoliko je polazni princip obraćanje neodređenom masovnom korisniku koji nema svoja svojstva, niti sme da operiše principom prilagođavanja i podilaženja. Podložni istim principima upravljanja kao i svaki drugi proces masovne distribucije, radio i televizija daju svoj doprinos toku informacija koje čine povratnu spregu od sveta ka pojedincu. Upravo zato su suštinski vezani za direktan kontakt sa stvarnošču. I dok se u snimljenim pa kasnije emitovanim programima delovi stvarnosti biraju, u kontakt-programima i direktnim prenosima, radio i televizija ne ostaju u ulozi onih koji tu stvarnost samo reflektuju, već se bore da izraze sopstvene stavove i misljenja. Trenutačnost ovakvih programa, čiji je smisao i snaga u njihovom aktuelno-dokumentarnom karakteru, specifična je odlika radija i televizije, sposobna da uspostavi nove odnose sa promenljivim licem društva. S druge strane, pravo na dvosmernu komunikaciju, pravo auditorija da javno izloži svoj stav i mišljenje, osnovna je društvena

70

KOMUNIKOLOGIJA