RTV Teorija i praksa

karakteristika kontakt-programa i direktnih prenosa. Poruka preneta putem ovih programa vraća se pošiljaocu složenim uzajamnim delovanjem koje je svojstveno celokupnom sistemu. Aktuelno u trenutku nastojanja je, u izvesnom smislu, delokrug „živih” programa i podrazumeva komunikaciju koja, u uslovima Jugoslovenske radio-televizije, zavisi od više faktora: etničkih i nacionalnih osobenosti, kulturne i političke organizacije, društvenih stereotipova, predispozicija auditorija, ah i od predrasuda, šablona, snobizma i trenutne mode. U okvirima svojih domena, kontakt-programi i direktni prenosi su najbezuslovniji obhk odražavanja stvarnosti, počevši od prisustvovanja vehkim međunarodnim događajima, sportskim i drugim manifestacijama, pa sve do neposrednih kontakata između pošiljalaca poruka i auditorija. U ovakvim programima dominira slučajno, neplanirano, spontano, nerežirano i nepredviđeno. Bez komunikativne nadgradnje koja podrazumeva traženje, uočavanje, osmišljavanje i misaono grupisanje, socijalno povezivanje pojedinaca kao delova auditorija bilo bi znatno siromašnije. Na to ukazuju i rezultati istraživanja zahteva auditorija, koji idu u pravcu iskazivanja potreba za uvek aktuelnim i autentičnim informacijama, mogućnošču uspostavljanja dijaloga, slobodnom komunikacijom. Dok Amerikanci, recimo, izražavaju potrebu za Sto autentičnijom informacijom, povremeno zataškavajući katastrofalne događaje koji bi mogli da uzdrmaju mir porodice, Englezi insistiraju na blagovremenoj i potpunoj obaveštenosti, Holanđani i Nemci su već poodavno prešli na otvoren diskusione tribine o svim pitanjima društveno-pohtičke prakse, Česi i Mađari nastoje da u ovakvim otvorenim kontakt-emisijama što potpunije i sveobuhvatnije uključuju i auditorij u komunikaciju. U našim uslovima auditorij je pretežno sklon kontakt-programima koji mu, shodno našoj društveno-političkoj praksi, kulturnoj i uređivačkoj pohtici, osim zabave povremeno nude i mogućnost učestvovanja u tribinama s pitanjima od vitalnog značaja za celu zajednicu, kao i komuniciranje sa istaknutim društveno-političkim, kulturnim i javnim radnicima. Ovakav odnos prema autentičnosti „živih” programa jedan je od razloga što radio i televizija moraju biti sredstva koja stvaraju „hiperrealnost”, koja čine očiglednim ili uverljivo vidljivim ono što se u postojećoj stvarnosti ili zaista ne vidi ili ne želi da vidi, ne samo odražavajuči stvarnost već i probijajući društvena ograničenja na putu do istine.

71