RTV Teorija i praksa

„Živi” programi su idealan način komuniciranja s javnošču i formiranja javnog mnenja. Kroz njih auditorij razrešava svoju potrebu da komentariše, kritikuje i diskutuje, da se obavesti o onome što mu je nejasno ib što ga interesuje. Pošiljaoce poruka to stavlja pred veoma težak zadatak kompetentnog, promišljenog i uverljivo izloženog odgovora na postavljena pitanja, u skladu s vrednosnim orijentacijama, saznanjima i politikom svakodnevnog života. Auditorij žeb konkretan odgovor, aktuelnu informaciju koja se odnosi na trenutna zbivanja, blagovremenu poruku koja ga motiviše da stupi u komunikaciju. Primera radi, naveščemo emisiju beogradske televizije Kino-oko čija pračenost i komunikativnost zavisi, pre svega, od aktuelne i „goruče” teme, kompetentnih pošiljaiaca poruka i motivisanosti i spremnosti da se „zagazi” u problem. U ovakvim i sbčnim programima komunikacija nastaje u razbčitim fazama objektivizacije i navodi pojedinca da uspostavi određeni odnos, pre svega prema samome sebi. U kontekstu međudelovanja i dijaloga komunikacija nastaje i kao proizvod i kao proizvođač sporazumevanja u društvu, Proces socijalizacije koji se stvara unutar kontakt-programa i direktnih prenosa obbkuje strukturu komunikacije koja prodire u iskustvo auditorija i uslovljava njegovo menjanje. Televizija se mahom gleda porodično, i uključivanje pojedinca u program podrazumeva iznošenje nekih kolektivnih stavova porodice, mišljenja i konstatacija nastalih u kolektivnom razmatranju. S druge strane, radio se sluša individualno i pojedinac nastupa u svoje lično ime i sa svojim intimnim razmišljanjima i interesovanjima. Unoseči nove elemente u proces komunikacije, i slušalac i gledalac u svoj život i u život porodice uvode i intimiziraju društvene bčnosti, institucije, pa čak i prostore. Upravo zato proces komunikacije u „živim” programima funkcioniše najbolje kada se govori otvoreno, konkretno o suštinskim problemima sadašnjeg trenutka, kada se aktivira proces odlučivanja u interesu pojedinca, kao dela suditorija, i kada se, u isto vreme, polazi sa stanovišta razvijene svesti o društvenim zbivanjima i istorijskim kretanjima. Na taj način osmišljena komunikacija izaziva transformaciju potreba auditorija, njegovih navika, ukusa i mišljenja. Razvijaju se stvaralačka interesovanja, inicijative i slobodna forma dijaloga. Iz ove slobode proističe i odgovornost svih učesnika komunikacije: pošiljalaca poruka, novinara-voditelja i auditorija. Uzeti u svojoj sveukupnosti, kontakt-programi i direktni prenosi, posredovanjem novinara-voditelja, predstavljaju novostečeno saznanje iz komunikativno-informativne prakse, inspiraciju nastalu kroz istraživanje i ispitivanje, prikupljanje i uskladištavanje novih ideja i saznanja,

78