RTV Teorija i praksa

prenosi stvaraju nezavisan odnos prema društvenim, ekonomskim i političkim promenama, i mogu dovesti do granice promena u kojima bi se i sam sistem masovnih komunikadja menjao, U odnosu na snimljene pa potom emitovane programe, brzina difuzije informadja je veča, neposrednost verovatnih reakcija prisutnija. Sve deluje spontano, neposredno, nenamešteno i samim tim uliva više poverenja u navodnu ili pravu istinitost ponuđene informacije. Polazeći s ovog stanovišta, dolazimo do zaključka da tek kada polaze od dubljeg smisla komunikacije „živi” programi mogu da zadovolje auditorij kako na planu stvaralaštva, tako i na planu potpune, pravovremene i aktuelne informacije, Svoje poruke ne emituju u praznom prostoru već u socijalnoj sredini koja nije imuna na duhovno usmeravanje putem sredstava javnog informisanja, kao ni na ostale uticaje sa strane. Dejstvo kontakt-programa i direktnih prenosa je veoma složeno, obuhvata prostornu i sociodemografsku raširenost auditorija, kvantitet i kvalitet komuniciranja između pošiljalaca i primalaca poruka, uticaj na vrednosne orijentacije, stavove, način života i razmišljanja pojedinca, Ukoliko se, i pored brojnih mogučnosti, kontakt-programi i direktni prenosi ipak odvijaju na strogo zanatsko-imitativan način, što se pre svega odnosi na direktne prenose u praksi naše radio-televizije, bez novih tematskih poduhvata, pravih dometa i izraza, znači da se takav pristup svodi na jednosmeran protok ideja, bez omogučenog učestvovanja auditorija. Sužava se akcija, kontakt započinje i završava se na subjektivnom doživljaju pošiljaoca poruka, na gotovom saopštenju i unapred režiranoj informaciji. Bez prave, životne informacije i bez autentičnog kontakta sa stvarnošču, ma kako ona bila surova (katastrofa, zemljotres, nesreća, požar, l I poplava) ili vezana za društveno-politički trenutak (teroristički napad, otmice aviona, unutrašnji nemiri), direktni prenosi podsećaju na več unapred snimljen materijal, na samozadovoljno biče koje ne strepi od pogreške i koje, sasvim sigurno, vodi ka sterilnosti programa. Tako predstavljena realnost dovodi do jednoličnosti i prestanka spontane komunikacije, do destimulacije kulturnog razvoja i lične kreacije. Lažna, režirana autentičnost predstavlja zbir neprekidnih ograničenja koja ne samo da koče sadašnjost več predstavijaju ozbiljne prepreke i za budučnost Bez trenutnog delovanja kroz „žive” programe, radio i televizija se bave posledicom a ne i uzrokom, pa time ne omogučavaju auditoriju da se u celini uključi u aktuelne tokove društveno-političkih i kulturnih kretanja.

77