RTV Teorija i praksa

sadržaji koje će slika izraziti verodostojnije i nijansiranije od svake reči, ali i sadržaji koje samo reč može da dočara. Umetnost nastoji da stvari obuhvati u njihovom totalitetu; zato su televizijskoj drami oba izražajna sredstva potrebna Ovu činjenicu je izvanredno dobro demonstrirao prijem na koji su naišle dve eksperimentalne emisije prikazane na savetovanju. Prva je bila jedna švajcarsko-italijanska koprodukcija, baletski film, koji je pokušao da isključivo sredstvima muzike i plesa dočara „smak sveta” ~Od lepih pokreta lepih Ijudskih tela nisam videla smak sveta.rekla je posle projekcije jedna gledateljka, definišuči na najjednostavniji mogući način protivrečnost sadržaja i forme u ovoj emisiji. Druga emisija je bila još provokativnija. U filmu „I + II kvadrat” Samjuela Beketa (Samuel Beckett), koji je autor sam režirao, četiri zakukuljena lika hodaju, po određenim pravilima, po stranama i dijagonalama jednog pravougaonika označenog na podu, tako da se uvek susreću u centru, u preseku dijagonala, i tu se nepogrešivo mimoilaze Ovo hodanje traje tačno 15 minuta Gledalac se u prvom minutu zabezekne, obuzme ga neka slutnja, u drugom minutu očekuje da če se nešto dogoditi, u trećem intenzivno želi da se konačno nešto dogodi, a od četvrtog minuta pa do kraja ne očekuje ništa drugo nego da se sve to što pre završi, jer mu je dosadno. (Baš kao i mnoge dosadnosd, mlatnjave, gluposti, otuđenja, manipulacije i sve drugo što Ijude silom postojećih regula drži na ustaljenim kolosecima postoječih stanja Neizdrživih, težih od dosade, ali funkcionišućim.) Naravno, na osnovu dve-tri eksperimentalne emisije übačene da osveže diskusiju ne mogu se izvući dalekosežniji zaključci, ali suzdržano reagovanje prisutnih (koje se očito nije odnosilo na tehničko i glumačko izvođenje, jer je i jedno i drugo bilo besprekorno) pokazivalo je jasnije od svega da nisu bili u stanju da se identifikuju sa eksperimentom, sa

102