RTV Teorija i praksa

modifikuje sadržine koje prikazuje, prilagođavajući ih svojoj specifičnosti” 6, autor tvrdi, na primer, da je „televizijski film (...) film bliskih planova, kamerniji film” 7 , i odatle izvlači zaključak da ove uslove na poseban način ispunjava Ijudsko lice pokazivano izbliza, dok „па televiziji ne izlaze dobro veoma razrađene scene širokih, opisnih i epskih dimenzija” B . Ipak, neki delovi navedenog rada odnose se istovremeno na problematiku koja bi se mogla na početku nazvati „sociologijom televizijskih formi” ili „televizijskom pragmatikom”. Autor govori, na primer, o „provincijalizmu” televizije (to jest o rezonanci prijema koji je najčešće ograničen na jednu zemlju) i tu, dakle, primenjuje sociološku tačku gledišta; on takođe navodi odlike dobrog programa, u koje übraja veštinu „hvatanja Ijudi i događaja u procesu nastajanja” 9, kao i radoznalost, shvaćenu kao načelo koje organizuje spektakl; ovde, dakle, primenjuje pragmatičnu tačku gledišta. lo Postupak koji se odlikuje neprestanom promenom metodološke optike - kako poka?uje primer Teplica - karakteristična je odlika večine radova posvećenih televiziji. Relativno najpotpunije i najkoherentnije izgleda stav da se televizijski spektakl tretira u najopštije shvaćenim kategorijama dokumentarizma Na primer, Rejmond Vilijams (Raymond Williams) u knjizi Television-TechnoLogv and Cultural Form (1974) ističe mozaičnost i raznovrsnost televizijskog spektakla naglašavajući momenat „slaganja” vrsta datog spektakla s načinom registrovanja slike i zvuka, pri čemu vodeću ulogu u programu priznaje paradokumentarnim formama Ovaj pravac mišljenja - posredno, mada vidno, inspirisan tradicijom Bazena (Bazin) i Krakauera (Kracauer) - u

6 Uto, str 150

Isto, str 160

• Isto, str 159

• Islo. str

10 Sta ovde razumem pod definicijom „pragma'i ка" potrudio sam se da objasmm u čianku n Wok6i pragmatvki |ezvka filmowego (O pragmab< • oimskoe ifzikai, u; lezvk arhstvcznv (Umetmćki ieziki pnr A Vilkon, US, Katovice, 19/8

165