RTV Teorija i praksa

Jezička djelatnost pokazuje se u dvije osnovne forme monologu i dijalogu. U monološkom izlaganju, govornom ili pisanom, pošiljalalc poruke obraća se samom sebi ili drugim osobama, ne računajući na njihovu neposrednu verbalnu reakciju. Monolog obuhvata raznovrsna saopštenja, obavještenja, pripovijedanje, razmišljanje, ispovijesti Ovi oblici jezičke aktivnosti postoje u svakodnevnom životu, u književnim djelima, u pozorištu, u govoru na radiju, televiziji i filmu. Za monolog su karakteristični poseban način izlaganja i smisaona završenost Dijalog je razgovor između dva lica ili više lica (ovo drugo naziva se i polilog) Zasnovan je na smjenjivanju replika, na usklađenosti stimulusa i verbalnih reakcija (pitanje zahtijeva odgovor, optužba izaziva opravdanje i sl.) Ovdje kontekst, kako verbalni tako i onaj u najširem smislu riječi, igra veoma važnu ulogu Mnoge replike, često sa nepotpunim rečenicama, mogu da se shvate samo u vezi sa prethodnim ili narednim tekstom (izlaganiem) Prilikom razmišljanja o osnovnim osobinama dijaloga postavlja se i pitanje da li je dijalog i razgovor između dva lica pred osobama koje nisu učesnici razgovora? Drugim riječima, da li se dijalogom može smatrati razgovor u jednoj televizijskoj emisiji (informativnoj, dokumentarnoj ili umjetničkoj) pred gledaocima? Svakako da je i to dijalog, samo po nečemu specifičan, jer se u izvjesnoj mjeri podešava prema gledaocima (stalno lebdi pitanje: kako če na to reagovati gledaoci?) Kao kad u autobusu punom putnika dva prijatelja razgovaraju (dakle, dijaloška forma) ali manje otvoreno, spontano, manje prirodno nego da su sami

II Polifunkcionalnost jezika odavno je poznata Jedna od brojnih funkcija jezika je i estetska (poetska, stilskai koja se neopravdano miješa sa emotivnom (ekspresivnom). Neopravdano zbog toga što je u prvom slučaju riječ o usmjerenosti na samu poruku, a u drugom o izražavanju stava pošiljaoca poruke prema onome o čemu govori.

178