RTV Teorija i praksa

Dok je Međunarodni televizijski link 1960. godine bio čudo tehnike, omogućivši da se posredstvom Evrovizije vrše direktni prenosi, danas je ova vrsta „živih” programa obilato u upotrebi. Američke kompanije ABC, CBS i NBC vrše direktne prenose najrazličitijih događaja, od sportskih, kulturnih i zabavnih manifestacija do društveno-političkih. Zapadnonemačka kompanija ZDF (Zweites Deutsches Fernsehen) od 1964. godine poseduje dozvolu da direktno prenosi sednice Parlamenta Ovakav način direktnog prenošenja debata u Bundestagu doveo je do znatnog porasta društvene svesti. Engleska kompanija BBC nastoji da na prvom programu emituje što više direktnih prenosa događaja relevantnih za društvenu zajednicu. Još se pamti program japanske televizije (dobitnik nagrade „Zlatna ruža Montrea” za skraćenu verziju prenosa) koja je, pre nekoliko godina, u direktnom prenosu devet dana i noći prikazivala pokušaje policije da prodre u kuću u kojoj se zabarikadirala grupa terorista sa taocima Tih dana je celokupna javnost posredstvom radija i televizije, bez prestanka, pratila tok događanja. Osmi maj 1980 godine ostaće zapamćen kao datum kada je sahranu Predsednika Tita iz jugoslavije, u direktnom televizijskom prenosu putem Mondovizije, pratilo oko dve milijarde Ijudi, Praćenost direktnih prenosa je ogromna što samo ide u prilog razmišljanju da snaga ovakvih programa upravo leži u neposrednosti zbivanja i dokumentarnosti, u dovođenju u specifičnu, međusobnu vezu miliona slušalaca i gledalaca posredstvom jednovremenog doživljaja. U praksi se uvek postavlja pitanje; šta se sve može prenositi u direktnom prenosu? Ovakva vrsta programa sa lica mesta može slikom i rečju da stvori potpuno novu situaciju među primaocima poruka. U uslovima Jugoslovenske radio-televizije

183