RTV Teorija i praksa

је „praćenje fabule” osnovna navika gledaoca. I tu naviku valja preispitati. Starenje jednog mosta ili čoveka je više proces nego fabula. Uvući gledaoca u taj tok i način, staviti ga pred magično ogledalo u kojem, u dvostrukoj stvarnosti, vidi i svoje lice i sve što ga okružuje. Kakva je Travnička hronika knjiga, reditelj shvati tek kad je mnogo puta pročita pokušavajući da odredi kako da na gledaoce prenese ono uzbuđenje koje je uz delo osetio sam. Od svih mogućih pristupa velikoj iiteraturi ja bih izabrao najopasniji - zamisao o „totalnom snimku dela”, o dramatizaciji koja, oprezno i postupno, ali neopozivo „napuštajući” literaturu, ne zanemaruje nijedan valer romana. Nastojao bih da ne zaobiđem nijednu Andričevu reč ne ispitavši je, nastojao bih da odgonetnem reč, i da je prometnem u audiovizuelnu sliku ne menjajući joj pri tom značenje više nego što ga menja sama ta promena oblika... Pristup: ne dodavati ništa, u oblikovanju slike ne upotrebiti nijedan izraz koji ne pripada rečniku Travničke hronike; što ne nađemo tu, naći ćemo u nekom drugom Andrićevom delu. Neprestano se, tokom rada, vraćati izvoru, ali svaki put sve manje gledajući kroz pisaću mašinu, a sve više kroz kameru.

61