RTV Teorija i praksa

Prošle nedelje uvredio sam dr P-a iz Instituta za \-ologiju. Tražio sam da se za 8 minuta ispriča šta korisno radi njihov Institut Kaže da smo senzacionalisti, da trujemo omladinu Kodžakom i šerifom Mek Laudom, a da se o svim odeljenjima instituta ne može bez 45 minuta govora Kažem mu da mi ne pravimo emisiju o svim odeljenjima Instituta, več proširenu informaciju o najvažnijim rezultatima celog Instituta Uvredio se. Vidim po njemu da se srdi, pozleđen je, za srce sam ga ujeo. Odbio sam ikonostas Instituta Jednog generalnog direktora ne samo da sam uvredio nego sam ga i ponizio. Gde će mi duša? Tražio sam da uđe u njivu sa usevima - on je upravljač poljoprivrednog imanja Prosto sam se držao Bajčetićeve doktrine: na televizijskom ekranu iz nepoznatih razloga čovek je übedljiviji, magnetičnije sabira rasutu pažnju ako se u toku govora uspostavi nekakav odnos izmedu govornika i predmeta koji ga okružuje. Taj se razbesneo kao Karađorđe: „nečemo se igrati žmurke!” To nam je izgleda suđeno, uvek iznova: oni bi verbalizaciju, mi bismo televiziju. Oni su Ijudi, mi smo tele-vizionari Oni bi da dejstvuju neposredno, bez distance (kako je to Ijudskil), ali bi to hteli i kad govore kroz distancogled, kroz daljinsku viziju. Oni ne znaju da se distanca mora savladati, jer če njihov lik biti pretvoren najpre u sliku, pa zatim u zrak, i da će u vidu zraka prevaljivati prostor, distancu, baš fizičku, te da će se posle tog pretelegrafisavanja zrak raspakovati i opet pretvoriti u lik. Oni misle da možeš sačuvati svu čulnost svog neposrednog lika i govora, iako si bio zrak. A to ne može. Oni se u stvarnost mogu iz stanja zraka vratiti samo ako sa njima iz

88