RTV Teorija i praksa

A.Š.: Zanimljivo bi bilo čuti od nekog ko je dvadesetak godina, od svog pruog radnog mesta, počeo da se bavi jednom profesijom, a samim tim i da uči istovremeno sa drugim mladim Ijudima, da lije ovo vreme učinilo da, s obzirom da više znate, pravite televizijski program bolji nego što je bio šezdesetih godina? V.L.: Pa, možda je pismeniji, tehnološki i tehnički, ali je manje uzbudljiv. Mene pogađa što je program veoma malo blizak životu. Znam da sam i ja kriv, јег i ja stvaram taj program. Insistiram da televizija bude mozaik isečaka iz života. A.Š.: Utisak je da su još uvek storije Dnevnika šablonski izveštaji sa sastanaka. Juče sam gledala emisiju koju si verovatno ti montirao. Između ostalih informacija emifovan je prilog sa sastanka Sekcije za kulturu Srbije. Trajala je oko četrdesetak sekundi: prvo total prisutnih, pa krupan plan Milana Dragovića koji je predsedavao, pa švenk sa lustera na kiselu vodu na stolu, srednji plan novinarke koja zapisuje izlaganje... Šta je time značajno saopšteno? A najviše je takvih storija. Na programima BBC u Engleskoj, ili RAI u Italiji, takvih filmskih vesti nema. Možda je zanimljivo videti tek neki sastanak na najvišem nivou, ili prisustvovati (putem televizije) nekom istorijskom skupu, ali, u tom srnislu gotovo da se ništa nije izrnenilo u sadržaju i scenografiji Dnevnika za poslednjih dvadeset godina, zašto? V.L.: Na to pitanje u ovom trenutku mislim da niko ne bi mogao da ti odgovori, počev od glavnog urednika, pa do generalnog direktora RTB. Sastanci se snimaju, јег na žalost to je naš način življenja. Mi imamo toliko sastanaka svih mogučih forama, da se preko tih sastanaka odvija celokupni društveno poiitički život. Pre svega, novinari nisu, a onda ni mi ostali, pronašli ključ da informišemo javnost o porukama sa tih sastanaka. Kada bi reporleri pronašli pravu formu da na originalan način prenesu ono što se zbiva, onda bismo gledaoce lišili slika sa sastanaka, Ali, na žalost takvih novinara još nema.

180