RTV Teorija i praksa

Miodrag Jovanović

BELEŠKE O DRUGOM DNEVNIKU

Televizija je u našim domovima več četvrt veka. Kada se pojavila ličila je na čudo, i trošena je kao specijalitet. Ljudi su umeli da se u zimskim noćima natrontaju i dobro otpešače - samo da bi posmatrali slike iz čarobne kutije. Ti romantični počeci sada su daleko iza nas, televizija je postala masovna pojava, svačiji sagovomik, navika, deo biča. Televizijski dnevnik postoji od samog početka emitovanja kučnih slika, i prati Ijudsko trajanje i u svetu i kod nas. Ali prave kritike povodom njega nema i teško da če je u dogledno vreme biti. Tako i ove beleške treba više gledati kao osvrt na tu emisiju, kao sabrane opaske o televizijskom Dnevniku 2 - dakle, o udarnoj informativnoj emisiji Televizije Beograd. Reč je o dnevnicima emitovanim od 7. do 19. novembra 1983. U zemlji ne postoji nijedno glasilo koje vezuje pažnju toliko Ijudi kao Dnevnik. Gledalište kadikad može da premaši i tri miliona Ijudi, a prema nekim procenama nikad nije manje od 800 hiljada. Reč je, dakle, o društvenoj instituciji prvoga reda. Takve se pojave u društvu neizbežno mitologizuju. Dovoljan pokazatelj je silno uznemirenje gledališta ako Dnevnik ne počne tačno u 19.30. U samoj redakciji, poznato je, nastaje mali „smak sveta”: nervoza zahvata celu ekipu, dežumi urednik telefonira, zove tehniku, realizatora, boga oca... Sve su to dodatni impulsi za čir ili buduči infarkt, Ali, u međuvremenu se stvar sredila, vrti se špica, krenulo je. U principu, Dnevnik ne kasni! Kada započne ta emisija, gledaoci se uozbilje, učutkuju nesmotrene koji baš tada imaju nešto da kažu, i predano bulje u ekran. Sličnu napetost osečaju i ekipe koje tu emisiju ostvaruju. Svi odahnu tek kada voditelj kaže „želimo vam prijatno veče”; gledalište što nema svetskog

103