RTV Teorija i praksa

Evo jednog neugodnog primera od 9. novembra. Jugoslovenska olimpijska fudbalska reprezentacija pobedila je odgovarajuči tim Italije sa 5:1. Tekst koji je tom događaju posvetio novinar Milojko Pantič bio je pun navijačke strasti i prizemnog pristupa, što se pokušalo plasirati kao jednostavnost u izražavanju. Novinar se pred kamerom držao kao da je on sam dao svih pet golova. Što je najgore, izgleda da takvo njegovo držanje več dobija oblik navike, što revoltira i izaziva odbojnost. Tom prilikom, novinar Pantič je gotovo uzviknuo da naši nisu pobedili, več su „fudbalski ponizili” tim iz susedne zemlje. Takav jezik strasničkog i primitivnog navijanja sugeriše, što je najgore, da smisao sportskog nadmetanja može biti poniženje. Odomači li se takvo izražavanje i mišljenje, otvaramo mogučnost da se u javnim glasilima pobede naših izabranika komentarišu stilom veoma sumnjivih navijača: „nabili smo ih”, „iscepali smo ih”, „tupavi šuperi nisu ni beknuli”! Odatle do psovke jedva da ima i korak, a to več nije sport, nego je reč o patologiji navijanja i podzemnim tokovima u svesti i sportu. Poučnu knjigu na te teme napisao je košarkaš Ljubodrag Simonovič; valjalo bi je bar prelistati. Naposletku i neku reč o Mileni Gavrilovič koja prati vreme. Prvo o vrlinama. Autorka se trudi da svoj blok što više ilustruje filmom i da o vremenu govori neki profesionalni meteorolog. Ovakav pristup valja sačuvati, jer dinamizuje priloge i drži pažnju. No, dobar utisak kvari vidljiva scenska nesigurnost Milene Gavrilovič, koja kao da se još uvek plaši kamere. Povremeno se, zbog tog straha, stiče utisak da jedva čeka da završi svoj posao, i „spasava” se pokretima koji ne odgovaraju situaciji. Isti strah od kamera, što več čudi, kao da oseća profesionalni spiker Staka Novković. Nju kao da ogromnog napora košta da digne pogled s teksta i na časak, puna strepnje, pogleda u centar sočiva i u oči gledalaca.

109