RTV Teorija i praksa

Dnevnik od 17. novembra (urednik Ivan Krivec) zaslužuje pomen zbog neviđenih tehničkih promašaja. Urednik je veoma ambiciozno zamislio emisiju - sa „direktnim” javljanjima i stvaranjem napetosti u stilu ~evo, baš sada naš reporter javlja”! A onda se nižu biseri. Prvo se, u jednom trenutku,.vidi prazan ekran, a zatim se pokazuje italijanski parlament. Glas nam veli da su poslanici usvojili razmeštaj američkih krstarečih raketa na svojoj teritoriji. Tu je kraj teksta. Ali na zanemelom ekranu, ko zna zašto, javljaju se neki crnpurasti vojnici koji se u noči igraju mašinkama. Iza ekrana, i dalje muk! Gledalištu ništa nije jasno, a TVD poslenici kao da ništa ne vide. U redakciji postoji, čini se, struja koja smatra da je tako bolje, jer izvinjavanje može da bude još gore. Zatim je usledila vrhunska greška. Spiker priča da je Branko Pešič primio marljive poljoprivrednike među kojima je prvu nagradu dobio... Tu se film još malo vrti, a teksta nema. A i kako bi? Za vreme čitanja nigde na filmu nema nedužnog Branka Pešiča, več vidimo neki dugi sto za kojim sede Ijudi i vojno lice, rekli bismo da je u pitanju bio pukovnik naše armije. I opet isti manir - „nije važno, nema veze”! Ide storija o sarajevskom skupu posvečenom AVNOJ-u, kao da se ništa nije dogodilo. Tek posle toga nailazi prilog o prijemu kod Pešiča. Tako je neslavno emitovan Dnevnik od 17. novembra. Nedolično je docirati, niti je korektno zagorčavati Ijudima život. Ali nekolika upozorenja su, verujemo, ipak potrebna. Navikli smo na TV Dnevnik, pratimo ga redovno, i verujemo mu. Češče smo njime zadovoljni nego nezadovoljni. Valjalo bi da redakcija ima to na umu kada se od nje traži da otkloni neke očite nedostatke. Manje komotnosti i prema temama i prema „poštovanim” gledaocima svima bi dobro došlo. Možda bi valjalo razmisliti i o rubrici koja odgovara nome što se u štampi zove „Pisma uredništvu”.

110