RTV Teorija i praksa

Đorđe Malavrazić

ESTETIKA RADIJA

Postoji li radio-umetnost? To pitanje, izdignuto nad opsežnom dokumentarnom građom, ne može više da probudi šestinu intelektualnih strasti koje bi oživele duh jedne davno stišane rasprave. Ona nije prevaziđena u doslovnom smislu reči; suprotna gledišta, nekad oštro sučeljena, i dalje se sudaraju u teorijskom prostoru, makar bez siline i punog odjeka. Ali ono što je danas zaista aufgehoben, „istovremeno ukinuto i sačuvano”, jeste samo pitanje koje postepeno - več i time što se više ne smatra vitalnim za opstanak radiofonije - gubi svoju unutrašnju dramatičnost. Kulturne i civilizacijske promene što ih donosi sam medij, bila mu utiskivana umetnička ambicija ili ne, ponovo su se sada učvrstile u središte interesovanja kao bitno atraktivni predmet čija intelektualna rekonstrukcija pripada domenu teorije komunikacije, pre nego teorije umetnosti. Posle svih prodora i povlačenja, ovaj tok razvoja čini se relativno stabilnim. Izgubljene su iluzije, nekad sasvim eksplicitne, da bi radio mogao postati džinovsko Gesamtkunstiuerk, u kojem bi se, kao nekad u operi, organski spojile različite umetnosti - pre svih muzika, drama i poezija. I sva druga umetnost pošla je umnogome suprotnim smerom, udaljavajući se od ideala monumentalnosti i gromadnog ucelinjenja. U slučaju radija, na taj prirodni oprez opominju i čisto spoljna ograničenja, svojstvena čak i specijalizovanim kulturnim kanalima, koji ukidaju primat jednoznačno informativnog govora. Budući da nema nezavisnog „umetničkog radija”, onako kao što ima umetničkog filma ili umetničke fotografije, koji se već i institucionalno, formama bioskopske odnosno galerijske prezentacije, odvajaju od primenjenih oblika upotrebe kino i foto-

112

RTV ESTETIKA