RTV Teorija i praksa

tehno-imaginarnog i njena komplementarnost životu. Dakle, ono što je za Stanka Crnobmju (RTV-teorija i praksa”, broj 29. Zima 1982) ~TV ili koka-kola” - koje nas, po njemu, „pomeraju u sferu globalnog zajedništva” - za mene nema nikakve veze sa umetničkom praksom, a još manje s uslovnošću globalne komunikacije. Britanski stručnjaci o kojima sam po nešto nagovestila vrlo retko pominju Makluana. Pitam se da li sve to nije počelo sa Dzigom Vertovim? lli svakom prevćlikom Ijubavlju za ono što je izvan nas? Ljubavlju prema onome što naše oči, telo, temporalnost - znači, naše ograničenosti - ne mogu da upiju životom, pa se pretvaraju da to mogu odvojene u drugim „mehanizmima” i to do tačke poistovećenja s „haosom vizuelnih pojava koje ispunjavaju prostor”. Vertov je toj izjavi, doduše, dodao i svoje shvatanje da dokumentamo, u stvari, hoće da prikaže „živog čoveka”. Strah me je što prepisujem njegov tekst za koji ne znam ni odakle je uzet, ni koliko u njemu nedostaje reči, ni kada je napisan, a najviše me je strah što znam kome je bio upućen. Ako ne idemo za celinom informacija, več se kodovima služimo samo u okviru svog poslovnog odnosa sa materijom u koju se njima upisujemo, ko onda za nas opšti sa našim vremenom?

108