RTV Teorija i praksa

Zanat dramskog pisca ili glumca daleko је od zanata montažera ili kamermana koji su ponajviše zanati u tradicionalnom smislu. Zanat glumca je neuhvatljiv kad je o „unutrašnjoj tehnici” reč. Dvoumim se oko toga šta je zanat reditelja. Zanat igrača uhvatljiv je, odredljiv i kada je o velikim umetnicima reč. Jezik oseča te različitosti zanata pa je u upotrebu ušla reč tehnika. Tehnika glume, na primer, ne podrazumeva onu veštinu kojom raspolaže baletski igrač ili pijanista, več određeno umeće pojedinog glumca da određeni misaoni i emocionalni sadržaj dejstveno iskaže. Naravno da podrazumeva i ono prvo - tehniku glasa i disanja, pokret - ali obično se pod tehnikom glume podra/umeva veoma lična, složena veština upravljanja i koriščenja stvaralačke energije i sadržaja. Ali i jedna i druga „tehnika” jesu, bez obzira kako ih nazivali, nešto što zanat u dramskim umetnotima razlikuje ođ zanata i „tehnika” u drugim profesijaraa. Taj i takav zanat, to što podrazumevamo kad kažemo lična tehnika, plod je ličnog iznalaženja, individuainog iskustva veoma zavisnog od prirodnih i neizmenljivih iii delimično i/menljivih osobina pojedinog studenta. Njegovi „instrumenti” su u njemu samom. Put do takvog ličnog iskustva pored bogatstva školskog programa i stepena stručnosti predavača dug je i siožen, a živo iskustvo nijednog časa ne sme da se /anemari

197