RTV Teorija i praksa

Čudno izgleda, baš pri takvoj naprednoj orijentaciji kluba, što među njegovim istaknutim članovima nema spikera Radio-Beograda Henriha Fingerhuta. „Rodom iz Tuzle, mladić šireg obrazovanja stečenog u zemlji i u inostranstvu (Brisel), znalac tri svetska jezika”, bio je veoma cenjen spiker, po mišljenju mnogih slušalaca, a i stručnjaka, jedan od najboljih koje smo imali. Govoreći o njemu u pomenutoj knjizi Ovde Radio-Beograd, R. Markovič nam kazuje da je Fingemut ~u stanu u Ivan-begovoj ulici na Dorćolu, u kojem je živeo sa drugaricom, tokom 1937. godine, prilikom boravka druga Tita u Beogradu, bio njegov domačin. Zbog toga je čuvan od svake moguče kompromitacije i, po svedočenju Vladimira Dedijera, nije učlanjen u KP] da ne bi izazvao sumnje policije”. Sada več možemo bolje razumeti zašto se i Fingerhut nije u klubu javio kao njegov aktivan i društveno upadljivo angažovan član. Druga redovna godišnja skupština kluba održana je nepunih godinu dana kasnije - 17. oktobra 1940. godine. Ona je dobila priličan publicitet u štampi spikeri su očigledno, u međuvremenu, obavljajući svoj posao, dosta naučili o tome šta znači propaganda. Beogradski dnevni listovi „Politika” i „Vreme” objavili su več sutradan izveštaje o skupštini. („Politika” je, u decembru 1940. objavila još jedan članak o aktivnosti kluba.) Novinari, „prijatelji radio-spikera kao svojih kolega koji imaju živu reč umesto pisane”, kako je napisao jedan od njih, bili su im očigledno „kolegijalno’ naklonjeni, pa su dosta detaljno obavestili čitaoce o ozbiljnim spikerskim profesionalnim i materijalnim problemima, ali su, uz blagi osmeh, iskoristili i neke neobične okolnosti koje su pratile ovu skupštinu: malobrojnost prisutnih, zatim vreme i mesto održavanja. Zato je jedan od izveštaja ovako počeo: „Bila je tačno ponoč. Ulice prestonice imale su sasvim retke prolaznike. U Poenkarevoj ulici, pred kafanom ,Srbija‘, 3 kretalo se nekoliko Ijudi i žena. Jake na slabim zimskim kaputima

з Sada Makedonska ulica, kafana „Zora”.

68