RTV Teorija i praksa

sebi u zadatak i „Spremanje novih generacija spikera, na suprot dosadašnjem biranju nasumce”. Na skupštini je zaključeno da če klub „imati za dužnost da se brine za poboljšanje uslova za rad spikera; za unapređenje spikerskog poziva; održavanje veze sa samostalnim autonomnim sekcijama radiospikera u ostalim mestima Jugoslavije i isto tako održavanje veza sa inostranim sličnim klubovima”. Spikeri su odlučili i da organizuju „nekoliko svojih humorističkih i drugih priredaba preko kojih će materijalno potpomoći klub”, odnosno preko kojih bi došli ~do izvesnih materijalnih sredstava koja će im biti tako potrebna u starosti i značiti izvesnu vrstu penzije”. Što se tiče materijalnog položaja spikera možda im on ne bi izgledao baš tako katastrofalan - u domaćim relacijama, ali u poređenju sa životom drugih spikera, onakvim kakvim ga je naslikao „kolega pisane reči” u novinama (svakako s namerom da im pomogne u ostvarenju zahteva), morali su se ipak osećati strahovito zapostavljenima: ~U svetu spikeri uživaju veliki ugled. U Americi, na primer, basnoslovno su plaćeni, gde potiskuju i slavu filmskih diva, lete avionima... Zemlje s razvijenom radiofonijom, što u nas nije slučaj, imaju na hiljade spikera, kojima, u pogledu slave, mogu pozavideti i najugledniji političari. Spikeri u tim zemljama, imaju i svoja udmženja, svoje listove i revije. Održavaju kongrese, otvaraju škole, raspisuju konkurse, stiču slavu, imanje, automobile...” (Naši spikeri će tek mnogo godina kasnije steči automobile. Čak i bonove za benzin.) Sve u svemu, nesvakodnevne zanimljivosti vezane za spikere i njihov Klub dale su dovoljno materijala i za skeč, izveden novembra 1940. u jednoj od najpopularnijih emisija predratnog Radio-Beograda Cas humora. U ono vreme pisali su se poduži skečevi, pa je i ovaj, u originalu, imao skoro punih osam stranica. Mi čemo ga, ilustracije radi, ovde sasvim skraćeno preneti, uz sav rizik da ne dočara u potrebnoj meri onaj utisak koji je mogao imati u svojevremenom radio-izvođenju:

70