RTV Teorija i praksa

Neki od spikera bili su hapšeni, neki su se sklonili na neupadljive, sitne poslove - koliko da prežive. Klub spikera nikada se više nije sastao... Rat je prošao. Život je krenuo novim putevima. Naglo se razvijala naša radiofonija. I spikera je bilo sve više, pa su poželeli da se udruže i organizuju u novim uslovima i na novim osnovama. Ovo su i ostvarili, videli smo 1963. godine. Na kraju več pomenute pozdravne reči učesnicima osnivačke skupštine, kojom je u ime nekadašnjeg Kluba spikera poželeo pun uspeh novom Udruženju, Radivoje Markovič je istovremeno i formalno obznanio prestanak njegovog postojanja, a kako vreme čini svoje i pojedinosti - lepe i tragične - uklapa u jedinstven mozaik zamagljen patinom uspomena, to je i ovaj njegov „završni akord” mogao opet da zazvuči u jednom vedrom tonu: „Mandat uprave, prema tome, trajao je 23 godine, sve do ovog sastanka spikera radio i radio-televizijskih stanica Jugoslavije. Smatrao sam za potrebno da od Skupštine u ime Nadzornog odbora zatražim razrešnicu, a drug Ivan Kovačevič je na skupštini predsedavajućem, drugarici Zlatici Baltić, predao imovinu Kluba spikera Kraljevine Jugoslavije u iznosu od 100 dinara i, sa svoje strane, na ime interesa, dodao šest dinara, koliko se sitnine u tom trenutku zateklo u džepu.” Tako se, eto, najzad posle dugo, dugo vremena, završila kratka istorija Kluba radio-spikera Kraljevine Jugoslavije, u stvari istorija prvog pokušaja udruživanja beogradskih spikera. IZVORI; „Radio-spikeri osnovali su svoj klub i održali prvu skupštinu” - „Politika”, 18. oktobar 1940. „Ponočna skupština ICluba radiospikera Beogradskih radio-stanica” (K. Atanasijevič) - „Vreme”, 18. oktobar 1940.

75