RTV Teorija i praksa

Vojislav Maksimović

O DEČJEM TELEVIZIJSKOM LIKU

Osvjeđočeni razmah televizije i njena široka obuzimanja gledališta, koji i u nas traju več decenijama, prirodno nisu zaobišli ni djecu. Štaviše, kao što se često ističe da su djeca najrevnosniji i najzahvalniji čitači knjiga, analogno bi se moglo reći da su ona i najprilježniji gledaoci televizije, naročito onih programa prema kojima imaju posebnu prijemčivost i naklonost. Več se odavno zna da posebni programi za djecu nisu samo neophodnost nego i veoma zahvalan stvaralački napor, na kome se ogledaju i posebni televizijski poslenici. Oni često postaju i uski specijalisti za ovo televizijsko područje. Sam prograjn koji se nudi djeci prirodno traži i posebnu studioznu ocjenu, koja se ne može brzo i jednostavno dati. Zauzvrat, o dječijem televizijskom programu mogu se reči bar neke uopštene konstatacije koje su u ovom slučaju dovoljne za raspravu o osnovnoj temi koju sam ovdje postavio. U raznovrsnosti onoga što se posredstvom televizije nudi djeci često se žele protkati vaspitno-obrazovni sadržaji. To se čak smatra i jednim od temeljnih zadataka televizije u odnosu na djecu. U drugi krug dječjih sižea na televiziji spadaju zabavni oblici koji bi trebalo da upečatljivo, sa što manje nametljivosti, uplivišu na dječiju maštu. To su najčešće laki sadržaji u koje treba da se uključe i neophodni vedri, humomi elementi, pamtljivi za gledaoca mladog uzrasta i posebnog domena uobrazilje. Tako bi, otprilike, trebalo da izgleda okosnica dječijeg programa, bar u ovom vidu kakvog ga danas realizuje domača televizija. Svakako, ovdje su najgrublje naznačeni osnovni motivski pravci. Suština i poruka televizijskih programa za djecu se ovom prilikom posmatra uputno, samo u onom smislu da se nešto određenije daju naznake dječijeg lika na televiziji kao nerazlučivog dijela opštih televizijskih sadržaja.

83