RTV Teorija i praksa

Sem toga, počivajuči na dmštvenoj raslojenosti i podeli rada, isti monopol će prisiljavati književnost i televiziju (odnosno kinematografiju) da se otuđuju jedna od druge. Po svojoj prirodi, film i literatura teže da se integrišu, a da pri tom ostanu autonomni. Rečeni monopol onemogućuje ovo dijalektičko, neophodno, plodno jedinstvo integracije i autonomije. Ukoliko fingira da se zalaže za integraciju, on nastoji da književnost anektira televiziji svodeći knjigu na služavku komercijalizovanog i monopolisanog ekrana. Ali, pod izgovorom da čuvaju „nesvodljivu” osobenost i autopomiju filma, ili literature, monopolisanosti najčešće pokušavaju da ekran i knjigu održe u stanju međusobne izoiacije. Na taj način oni primoravaju dete da se unedogled raspinje između knjige i ekrana. Ako je mogućno skinuti mališana sa ovog krsta, onda se jedan način skidanja javlja kao filmska i televizijska ekranizacija književne reči. Pri tom bi valjalo ekranizovati ne samo „laku” reč za dete, već i ozbiljnu reč o detetu (na primer, Andrićevu pripovetku Deca). Takvu ekranizaciju omogučuje scenario kao posebna književna vrsta. Samim tim što ekranizuje pripovednu prozu ili poemu, on je i transformiše. Na ekranu, jedna priča i jeste i nije ono što je bila u knjizi. Predstavljajući nužan put ekranizacije umetničke reči, scenario ne ukida ni autonomiju te reči, ni autonomiju filmske slike. U svakom slučaju, on doprinosi duhovnoj i životnoj autonomiji malog gledaoca. Ekranizovani tekst integriše film i literaturu. On pomaže detetu da dopre do te integracije. Umesto da bude zarobljenik otuđene knjige ili otuđenog ekrana, mališan počinje ovladavati njihovom sintezom. Umesto da se rastrže na raskrsnici književnosti i televizije, on stupa na put duhovne i Ijudske celovitosti.

82