RTV Teorija i praksa

dječiji lik koji je ostao trajno upamčen i koji bi mogao biti klasični primjer uspješnog televizijskog oblikovanja. Možda je ovaj zaključak i preoštar, ali se on ipak najprije naslanja na jedno jasno i ozbiljno pitanje: zašto zapravo nemamo takav dječiji lik koji bi za dječije gledaoce bio pravo otkrovenje? Ovom pitanju na koje i ne očekujem jednostavan odgovor, dodajem još neka: zašto je do sada kod nas veoma rijetko na dječijem liku izvedeno cjelovito oblikovanje koje bi pokazalo njegovu punu životnost i kompletnost? Da li je naša literatura za djecu nudila dovoljno primjera takvih cjelovitih likova, koje je zatim trebalo umješno prenijeti na televiziju?

Đorđije Popović

TELEVIZIJA I STVARALAŠTVO

Televizija je za dve decenije burnog razvoja i ekspanzije u sve krajeve i među sve slojeve jugoslovenskog društva izrasla u samosvojno sredstvo, ne samo informisanja i komunikacije, već i stvaralaštva. Upravo o toj stvaralačkoj odrednici televizije postoje, i u svetu i kod nas, različita shvatanja, pravci i estetske škole. Razvojni luk tih škola i pravaca spaja krajnje suprotne tvrdnje, od one da je „televizija model univerzalne umetnosti”, do one da je „televizija estetski doping, simptom krize društvene svesti i nostalgija dvadesetog veka”. Radio-televizija Novi Sad je dosta kasno, tek pre deset godina počela da istražuje sopstveno delovanje, da traga za vlastitim likom, da upoznaje samu sebe pa, dakle, da procenjuje i sopstveni učinak u životu i stvaralaštvu prve generacije jugoslovenskih TV gledalaca. Malobrojni radovi istraživača i saradnika Službe za istraživanje programa i auditorijuma Radio-televizije Novi Sad koji se dotiču ove problematike uveravaju nas da mnoge zablude o stvaralačkom, pa i umetničkom

85