RTV Teorija i praksa

Ov: nalazi naglašavaju da makoliko bile netačne naše početne pretpostavke o tome koji bi tipovi programa najviše nagonili na razmišljanje auditorij mase, vrsta programa zaista čini veliku razliku. Karakter informacija koje se prezentiraju, tehnologija komunikacija i predispozicija i kognitivni stilovi auditorija deluju međusobno na suptilan način. Mrtek počinjemo da razumevamo prirodu ovih interakcija.

BIBLIOGRAFIJA Bower, Robert T. 1973 Television and the Public. New York: Holt, Rinehart and Winston. Comstock, George, Steven Chaffee, Natan Katzman, Maxwell McCombs, Ronald Roberts 1978 Television and Human Behavior, New York: Columbia Univerity Press. Gans, Herbert J. 1974 Popular Culture and High Culture. New York: Basic Books. Hirsch, Paul 1978 „Television as a national medium”. Pp. 389-427 in David Street (ed.), Handbook of Contemporary Urban Life, San Francisco: Jossey-Bass. Нутап, Herbert, Charles R. Wright, John Shelton Reed 1975 The Enduring Effects of Education. Chicago: University of Chicago Press, Samuelson, Merrill, Richard F. Carter, and Lee Ruggels 1963 „Education, available time, and use of mass media.” Journalism Quarterly (Autumn): 491-96. Schuman, Howard, and Stanley Presser 1979 „The open and closed question”. American Sociological Review 14 (October) 692-712. Weiss, Walter

intervjua su korelisana jedan s drugim na 0,46 To se može objasniti kao ко*-. . u test-ponov) jeni test ko ja pokazu je da se 21 posto razlilaženja objašnjava rafiniranošču gledaoca, a ostalih 79 posto se objašnjava karakterom programa koji nagoni na razmišijanje i greškom u merenju. To su, naravno, grube procene. Mnogo bolja procena bi se izvukla iz šireg uzorka materijala i uključivanja pažljive procene merne greške

51