RTV Teorija i praksa

Četvrti mogući kanal je praktično nepostojeći, a to je domaća proizvodnja video-hardvera (opreme). lako Jugoslavija raspolaže razvijenom elektronskom industrijom (srednjeg obima), čiji asortiman pokriva široko područje od profesionalne elektronike i malih računara do televizora u boji (~Iskra“ Kranj, „Elektronska industrija" Niš, „Rudi Čajevec“ Banja Luka, ~RIZ“ Zagreb, itd.), povremene najave interesovanja i angažovanjau ovoj oblasti nisu dale konkretnije rezultate. Razlozi su vezani za drukčije prioritete i probleme izazvane tekućom ekonomskom krizom. Nema sumnje, međutim, da će domaća industrija ranije ili kasnije ući u ovo polje. Za sada se proizvode samo snimljene kasete (Radio-televizija Beograd, Radio-televizija Sarajevo). Prazne kasete proizvodi jedna radionica u Brčkom od uvezenih traka BASF i ORWO (a šta čak i to znači pokazuje odnos cena: njihova kaseta košta oko 900 din. a prazne kasete na tržištu oko 2 500 3 000 dinara; RTB prodaje snimljene kasete za blizu 10 000 dinara dok je proizvodna cena oko 1 900 dinara, itd.). Postoje, naravno, i drugi specifični kanali snabdevanja tržišta video-opremom i materijalima, ali su uglavnom u ~sivoj“ ili klasičnoj ~crnoj“ (šverc) zoni. Ukazuje se posebno na osoblje vazduhoplovnih kompanija i druge specifične profesije i slučajeve. U slobodnom privatnom prometu cena video-rikordera se kreće od 150 000 din. do 350 000 din., a video-kamera od 250 000 do 500 000 din. (zavisno od modela i opremljenosti), uz inflacijsku promenljivost. 4. Rezultati brze ekspanzije videa u Jugoslaviji su nejednaki u prostornom i socijalnom pogledu. Najviše rikordera i najživlje tržište jeu Beogradu (zbog koncentracije prisustva i dejstvasvih prethodnoanaliziranih faktora ekspanzije). U Beogradu postoji 25 video-klubova (u privatnom vlasništvu) koji su glavna osnova infrastrukturne mreže video-prometa. Sa 1,5 milion

191