RTV Teorija i praksa

Razvoj teleteksta Kao što smo napomenuli, teletekst posredstvom TV signala prenosi pisanu informaciju, nazovimo je uslovno „televizijski magazin“ koja je vrlo korisna, јег gledalac može nekoliko puta da pročita tekst, da razmisli šta je pročitao i ponovo da se vrati na tekst sve dok ga potpuno ne usvoji. Drugim rečima, teletekst ima određene prednosti koje ima dnevna štampa, ali se mora shvatiti kao potpuno nov medij, jer on nije TV štampa, iako je realizovan na osnovu alfanumeričkih i grafičkih simbola. Samo po sebi se podrazumeva da ova grupa dodatnih informacija obuhvata i kablovsku i satelitsku televiziju. lako su eksperimenti sa interaktivnim videotekst sistemom počeli još 1960, a sa televizijskim teletekst sistemima oko 1970. godine ipak su u primenu ušli prvo teletekst, a tek onda interaktivni videoteks sistemi. Ovo ima svoje logičko objašnjenje, јег je prvo morao da se realizuje teletekst-televizor, pa je zatim imalo smisla prelaziti na videoteks sistem. Razlika između ova dva sistema je u tome što je TV teletekst jednosmeran i korisnik samo prima informaciju, a PTT videoteks sistem је dvosmeran korisnik i prima i šalje informaciju. Pionirski rad na polju teleteksta obavljen je u Vel. Britaniji u radio-difuznim organizacijama BBC i IBA, koje su 1976. godine realizovale zajednički standard pod imenom „Britanski standard sinhronizovanog (fiksnog) formata teleteksta“. U ovom britanskom teletekstu, pozicije kodiranih alfanumeričkih znakova u TV liniji identične su pozicijama njihovih oznaka u redu teksta i zato se naziva sinhroni format, a sistem radi na osnovu mozaičke grafike. U Francuskoj, početni uslovi postavljeni su na drugu osnovu i njihov razvoj išao je u drugom smeru „varijabilnog nesinhronizovanog formata teleteksta". Kod trancuskog teleteksta (ANTIOPE) pozicije kodiranih allanumeričkih znakova u TV liniji nisu identične pozicijama oznaka u redu teksta i zato se naziva asinhroni

207