RTV Teorija i praksa

snimaka iziskuju i daleko precizniji i krajnje korektan rad tonskih snimatelja. Digitalizacijom je budučnost tonskog snimanja već uveliko otpočela. UMESTO ZAKLJUČKA Rad tonskog snimatelja obuhvata širok dijapazon znanja i spretnosti. i primenu tog znanja u procesu snimanja da bi jedno umetničko muzičko delo u svom tonskom zapisu zazvučalo onako kako je zapisano u partituri, uz uvažavanje tehničkih zakonitosti koje se moraju poštovati. Zato i za tonskog snimatelja u potpunosti važe sledeća razmatranja koja Roman Ingarden navodi u eseju „Identitet muzičkog dela": „1. Svako izvođenje nekog muzičkog dela jeste izvesno individualno proticanje (proces) koje se razvija u vremenu, i koje je jednoznačno u njemu smešteno. Ono u jednom određenom trenutku počinje, događa se kroz izvestan vremenski period koji se da izmeriti, i u jednom određenom trenutku se završava... 2. Svako izvođenje muzičkog dela je pre svega akustički proces. Ono prestavlja izvestan skup zvučnih elemenata koji slede jedan za drugim, i koji su izazvani na uzročni način od jednog procesa što se odigrava gotovo istovremeno s procesom koji izaziva umetnik... 3. Svako izvođenje je istovremeno smešteno u prostoru i to i objektivno i pojavno. Objektivno u tom smislu što se zvučni talasi koji se pri tome stvaraju ,razilaze‘ kroz prostor s jednog određenog mesta i obuhvataju jedan određeni odsečak prostora... 4. Svako izvođenje muzičkog dela dato nam je u procesu slušanja, dakle kao mnoštvo slašnih opažaja koji na neprekinut način prelaze jedan u drugi...” („Тге i program Radio-Beograda", br ; 9. ‘9 7 3> LITERATURA 1. Наггу F. Olson, Music, Physics and Engineering 2. john M Woram, The Recordins. Studio Handbook 3. Alexander Wood, The Physics of Music 4. Alec Nisbett, The Tecnigue of the Sound Studio 5 Robert S, Oringel, Audio Control Handbook 6. Milorad Marjanovič, „О metodama snimanja muzike”, „Zvuk”, Sarajevo.

164