RTV Teorija i praksa

gubitak oca i majčina bolesna Ijubav učinili su da je od otvorenog, raspoloženog i drušlvenog dečaka, u adolescentnom dobu übrzo postao i, uglavnom, do kraja života ostao zatvoren, nepoverljiv, slabo društven, čutljiv i uplašen. Ovakve, relativno nagle promene raspoloženja i ponašanja poznate su u psihologiji i psihopatologiji mladalačkog doba. Sudbina tih promena različita je. Nove crte ličnosti ili se izgube, kada adolescencija prođe, ili ostaju trajno, a nekad se pogoršavaju i označavaju uvod u psihičko oboljenje. Sve biva drukčije kada je u mladom čoveku osim psihičke patologije prisutan i talent, ili čak genijalnost. Onda kompenzatorna potreba koja izvire iz nesvesnog da putem razvijene i dalje razvijane fantazije nadoknadi sve što realnost uskračuje, uz ovladavanje nekim sredstvom pomoču kojeg se ova fantazija može iskazati i drugome preneti - u Šumanovom slučaju to je bilo komponovanje muzike - umnogome üblažava ispoljavanje psihičke patologije i to potiskujući je ili sublimišući. Dešavaju se, u stvari, oba procesa. Bolest i stvaranje u životu Roberta Šumana pravi su primer za ovu nadasve mučnu, dugu, a u kompozitorovom slučaju i tragičnu borbu između pokušaja individue, svesnog i nesvesnog zajedno, da se agresivni i autoagresivni, sadistički i mazohistički, i to bolesni impulsi, uspešno sublimišu u stvaralačkom komponovanju i - neuspeha toga sublimisanja. Ima li uopšte prihvatljivog i razumnog, psihološkog ili psihoanalitičkog objašnjenja zašto su kod Šumana, na kraju njegovog relativno kratkog života, tragičnu pobedu izvojevali bolesni, a ne stvaralački impulsi? Jedva da ovakvog objašnjenja stvarno ima. Šuman je još kao mlad čovek pisao u svome dnevniku da se oseča blizu ludila. Patio je od nesanice, a muzika koju je obožavao, pretvarala se, povremeno, u tim besanim noćima, u pravu moru, nametljivim i stereotipnim zvucima. Na početku muzičkog uspona Šuman se kolebao između pijanističke i kompozitorske karijere. Kada je, međutim, več sa dvadeset godina, uočio slabost svog četvrtog prsta, i kada je posle uzaludnog i štetnog pokušaja da jednom mehaničkom utegom taj prst ojača, konačno u dvadeset i trećoj godini prestao da svira

176