RTV Teorija i praksa

(neki psihoanalitičari koji su se bavili Šumanom smatraju da je početna slabost prsta bila funkcionalne, dakle psihičke prirode), opredeljenost za kompozitorski rad bila je olakšana i prirodna. Robert Šuman nije postao slavan pijanist već slavan kompozitor, ali zato, možda ne slučajno, oženio se najslavnijom pijanistkinjom onog vremena, Klarom Vik. Uporedo sa razvojem njegovog velikog talenta, koji mu je omogučavao sve bogatije i raznovrsnije komponovanje (sonata, kvarteta, koncerata, simfonija, opere itd.), kao i sa sve većim i širim priznanjem u svetu, koje na početku rada nije u dovoljnoj meri stekao, podmuklo i zlobno razvijala se i njegova duševna bolest. Sve se više povlačio izbegavajući susrete i sa prijateljima, postajao čutljiv do mutizma, patio od strahova i depresije. Kada se konačno, posle dosta objektivnih i subjektivnih prepreka oženio Klarom Vik, kolikogod voleo tu mladu ženu koja je trebalo da mu zameni majku, i mada je znao kbliko i Klara njega istinski voli, jedno vreme nije imao ni u nju poverenja: plašio se da če ga napustiti, sa sumnjom, povremeno i sa zavišću pratio je njene uspehe koncertne pijanistkinje, naročito kada je s njom putovao na turneje i na njima doživljavao manja priznanja sebe kao pompozitora nego nje kao pijanistkinje (kao, na primer, u Rusiji). Što je vreme više prolaziio, bivalo je očiglednije da psihoza u Šumanu napreduje stravično pustošeči njegov život, srečom, dugo, sve do dve godine pred kraj života, i mnogo više spoljašnji nego unutrašnji, stvaralački, u stvari, za njega, pa i svet jedini pravi život. Tek sada se razumelo šta je značilo majčino pevušenje uveče pored postelje u njegovom ranom detinjstvu. Upravo u godinama kada je Šuman sve manje govorio, ili je govorio tako tiho i nerazumljivo da ga je, osim Klare, retko ko mogao da prati, rasla je u njemu potreba za kontaktom, svetom i životom. Nije bilo drugog načina da se ovaj, zbog bolesti izgubljeni kontakt opet uspostavi nego preko muzike, i ovoga puta naročito ргеко pesama. Romantično i zaneseno zavolevši još u mladosti pesnike Hajnriha Hajnea i naročito Žana Pola, Robert Šuman je komponovao možda najlepše kompozicije u čitavom svom stvaranju, pesme za glas i klavir, Dichterliebe

177