RTV Teorija i praksa

sifilitičnog porekla, mora da bude odbačena. Postepen razvoj psihoze koja je naletala u „šubovima”, halucinatorno-paranoidna simptomatologija kojom se branio od samoubistva i demencije (ideje trovanja, pogoršanje duševnog stanja posle pomirenja sa Klarinim ocem koji mu je do tada služio kao stabilan objekt paranoidnog rasterećenja), uspešno sublimisanje destruktivnih i samodestruktivnih težnji, najviše uspelo u ciklusu pesama, zatim u fugama, u kojima je u teškim momentima straha od unutrašnjeg raspadanja uspešno tražio i nalazio predah, strukturaciju i integraciju, übedljivo govore, uz pomenute činjenice opterećenosti porodice mentalnim bolestima, u prilog druge teze koja, naročito od Linderove studije Šumanovog života (1959) preovlađuje, po kojoj je Robert Šuman bolovao od shizofrenije. Na pitanje više puta postavljano od raznih patografa u kakvom odnosu stoji neka mentalna bolest sa stvaranjem kod umetnika raznih profila, da li ona, naime, unapređuje, unazađuje ili stoji neutralno prema činu stvaranja, prema sadržaju, formi i količini proizvedenih umetničkih dela, bar kada je reč o Robertu Šumanu, naš odgovor je nedvosmislen. Bolest Roberta Šumana, njegova halucinatomo-paranoidna shizofrenija, posebno rđavog toka i prognoze, zbog njene neuhvatljive endogenosti, ne samo da nije ni u čemu pomagala ili podsticala kompozitora u stvaranju, već je, naročito kada se pogoršavala, direktno slabila i najzad, potpuno onemogučila njegov stvaralački genije. Ono što je ostalo za divljenje i čuđenje, ne samo jednom psihijatru koji je u toku svoje prakse dovoljno upoznao stravičnu moč nekih endogenih psihoza, več i mnogim poštovaocima i obožavaocima Šumanove muzike, jeste njegova divovska, i na kraju ipak uspešna borba koju je ovaj veliki muzičar vodio sa tamnim silama mraka i destrukcije - to je bila njegova psihoza nepoznatog ishodišta - uz pomoč i za sile svetlosti i Ijubavi - to je bio njegov bogomdani muzički talent, takođe nepoznatog porekla.

180