RTV Teorija i praksa

Šuman je u toku kompozitorskog rada bio dobrim delom svestan svojih stvaralačkih uspeha i neuspeha. U jednom pismu Klari, iz 1838. godine, on kaže: „Iskusio sam šta znači kada fantazija više ne okriljuje, kao napon i čežnja prema bilo čemu”. - I kada su ga poslednjih godina života počele sve više da muče akustičke halucinacije, kao naizmenični glasovi anđela i demona, borba sa samim sobom i upinjanje da se ipak nešto komponuje prevazilaziia je nekad njegove snage. Odnos prema objektu, kako se to stručno psihoanalitički kaže - libidinozna snaga koia svakog čoveka drži usmerenim i privezanim uz neki objekat sve je više u Šumanovom slučaju slabio, a to je stvaralo u njemu doživljaj paničnog straha i razarajuće mržnje prema sebi. U jednom takvom trenutku ludila, najpre je bacio u Rajnu svoj venčani prsten. uz sumanuto übeđenje da če to isto učiniti Klara i da če se oba prstena u reci sjediniti, a onda se i sam bacio u Rajnu da bi sebe konačno uništio. Spasen u poslednjem času od lađara, bio je smešten u jednu psihijatrijsku bolnicu blizu Bona, u kojoj je proveo, uglavnom u pomračenom stanju duše, preostale dve godine života, do smrti 1856, Robert Šuman je umro u psihijatrijskoj bolnici od zločudnog, procesnog shizofrenog oboljenja. I pored raznih trauma i lišavanja kojima је kao dete i mladič bio izložen (samoubistvo sestre, očeva rana smrt, neurotična i melanholična majka) nije mogućno, po mom mišljenju, objasniti nastanak i tok Šumanovog mentalnog oboljenja samo psihoanalitičkim putem. Njegova bolest bila je endogena, nasledna psihoza која u savremenoj psihijatrijskoj nauci još nije našla zadovoljavajuče objašnjenje, bilo da je tumačena samo patološkim psihičkim raz.vojem bolesnika u ranom detinjstvu, ili nekim organskim, metaboličkim ili virusnim uzrokom Osim pominjanog samoubistva sestre, nervne preosetljivosti, pa i nervne bolesti Šumanovog oca i majke. poznato је da је od sedmoro Šumanove dece, od ko ih ie vc ina umiraia odmah poslc rodema. 'cdun sin. zbog shizofrene psihoze bio doživotno hospitalizovan u duševnoj bolnici, dok je drugi bio lečen u jednoj nervnoj ustanovi zbog morfinizma Tcza nekih ranijih biografa, čak i lekara koji ga je poslednji lečio, da je Robert Šuman bolovao i umro od „nepotpune paralize”

179